Crnogorsko primorje u sjenci rata: Iskustva iz 1998. godine

Prilikom prvog boravka u Crnoj Gori u ljeto 1998. godine, sa prijateljom Matijašom Zrnom, najprije smo proveli nekoliko dana na obali Jadranskog mora. Boravak kod mora smatrali smo za svojevrsnu „aklimatizaciju“ i nužan odmor poslije napornog višednevnog putovanja vozovima i autobusima iz Praga preko Budimpešte i Beograda. Odlučili smo posjetiti dvije opštine na suprotnim stranama crnogorske obale Jadrana, Herceg Novi i Ulcinj.

Kad smo se malo odmorili i navikli na suptropske vrućine, bili smo spremni za dalje avanture u unutrašnjosti Crne Gore. U Herceg Novom imali smo obezbjeđen jeftin smještaj u nekoj betonskoj zgradi dalje od mora, zahvaljujući drugarici iz Praga koja je u to vrijeme bila u vezi sa momkom iz Beograda, jednim od brojnih mladih Srba koji su tada živjeli u Pragu. Uglavnom se radilo o mladim muškarcima koji nisu vjerovali da će stvari u SR Jugoslaviji krenuti na bolje poslije Dejtonskog sporazuma.

Čuli smo već u Pragu njihove priče o nesigurnom životu, vladavini kriminalnih klanova, nasilju, ratnoj hiperinflaciji, čestim samoubistvima i opštem strahu da će država s Miloševićem na čelu prije ili kasnije opet slati mlade ljude u neki novi besmisleni i unaprijed izgubljeni rat. U ljeto 1998. taj rat više nije bio hipotetičan: upravo se razbuktavao rat na Kosovu između Vojske Jugoslavije i srpskih bezbjednosnih snaga na jednoj strani i kosovskoalbanskih gerilaca iz Oslobodilačke vojske Kosova na drugoj. Borbe su, zahvaljujući nadmoći i brutalnoj taktici dobro naoružane srpske strane koja je još uvijek kontrolisala većinu kosovske teritorije, sve više pogađale civilno stanovništvo.

U ljeto 1998. vijesti sa Kosova su ličile na izvještaje iz prve faze rata u Hrvatskoj, sedam godina ranije. Međutim, Herceg Novi je, uprkos ljetnjoj sezoni i punim plažama (praktično svi turisti su tada dolazili iz Srbije), još uvijek bio u sjenci prethodnog rata. Crnogorski regruti i dobrovoljci učestvovali su na jesen 1991. u okviru ratnih operacija tadašnje JNA u agresiji protiv novonastale Republike Hrvatske, opsadi Dubrovnika i varvarskom uništavanju susjednih krajeva južne Dalmacije. Sedam godina kasnije i tri godine poslije završetka rata u Hrvatskoj i BiH, granica između Crne Gore i Hrvatske bila je još uvijek hermetično zatvorena.

Herceg Novi je u tom smislu predstavljao slijepo crijevo crnogorske obale, krajnju tačku odakle su putevi vodili samo nazad. U gomilama turista nije u centru grada bilo lako naići na lokalne stanovnike. Imali smo sreću što smo slučajno upoznali čovjeka koji nam je ispričao detalje o teškoj sudbini ovog mediteranskog grada i njegovim promjenama na gore u toku prethodnih sedam godina poslije raspada SFRJ. Prvi čovjek kojeg smo u Crnoj Gori upoznali bio je porijeklom Makedonac – pisac i planinar Sande Dodevski.

Pričao nam je sasvim otvoreno, slikovito i upečatljivo o danima uoči napada na Dubrovnik 1991, kada se u Herceg Novom skupilo puno vojnika i pijanih dobrovoljaca žednih krvi svoje dojučerašnje braće. Iz kafana na obali, pucali su skroz pijani u more iz automatskih puški – toliko su metaka ispucali tokom jedne noći da je ujutro more pocrvenilo od riblje krvi. To im je bio uvod u napad protiv hrvatskih sela u Konavlima odmah iza granice. Sande je takođe pričao o organizovanim pljačkama imovine tokom agresije protiv Hrvatske koja se onda rasprodavala u Crnoj Gori, od građevinskog materijala preko stoke do bijele tehnike.

Neki oficiri i dobrovoljci, zahvaljujući pljenu stečenom u vrijeme opsade Dubrovnika osnovali su vlastite biznise po Crnoj Gori i tako obezbijedili egzistenciju svojim porodicama. Gospodin Dodevski nam je tokom jedne šetnje po gradu pokazao prodavnicu gdje se još 1998. prodavala neka roba pokradena tokom sramne vojne kampanje u južnoj Dalmaciji, gotovo sedam godina ranije. Moj drug Matijaš, koji se na plažama obično dosađivao, izašao je jednog dana zajedno sa Sandem Dodevskim na vrh Orjena. Ja sam više volio rasprave o jugoslovenskoj književnosti.

Ulcinj, najjužnija opština crnogorske jadranske obale, bio je jedan potpuno drugi svijet. Sporo putovanje od Herceg Novog do Ulcinja starim raspalim autobusima s presjedanjem u sparnoj Budvi trajalo je praktično čitav dan. U Baru smo imali podužu pauzu. Vozač je zajedno s nekim lokalnim poznanicima kod kafanskog stola na stanici popio nekoliko čaša rakije, pa smo nastavili dalje.

Na autobuskoj stanici u Ulcinju pokazalo se da smo u stvari jedini turisti koji su izašli iz našeg autobusa, svi ostali putnici su bili domaći. Nekoliko ljudi koji su sa tablicama „Sobe“ i „Zimmer frei“ iščekivali turiste na stanici nam je odmah nudilo smještaj, neki od njih čak pomalo agresivno. Osjećali smo se neprijatno. Izašli smo ispred stanice, gdje nam je jedan miran i pristojan čovjek ponudio sobu za pet njemačkih maraka. Sljedili smo ga lavirintom ulcinjskih ulica koje nijesmo poznavali sve do njegove kuće, gdje nas je, u jednoj od uličica iznad Zelene pijace, čekala fina prostrana soba na prizemlju sa prozorima prema bašti, sa zajedničkim kupatilom. Bili smo jedini gosti.

Ulcinj je bio prvi crnogorski grad čije sam ime zapamtio još u osnovnoj školi, u praškom predgrađu. Naša učiteljica engleskog jezika i češke književnosti govorila je pored nekoliko drugih jezika i srpskohrvatski. Provodila je svako ljeto kao turistički vodič u Jugoslaviji i posebno je zavoljela najjužniji grad jugoslovenske obale o kojem nam je pričala s poetskim nadahnućem. Od nje sam prvi put u petom ili šestom razredu čuo o starom „orijentalnom“ gradu na tada hermetično zatvorenoj albanskoj granici, nekadašnjem gusarskom gnijezdu gdje se, za razliku od Dalmacije, nalaze duge pješćane plaže i gdje su još tada živjeli crnci, potomci robova i kapetana iz osmanskih vremena. Čuo sam za ulcinjske crnce prije nego što sam čuo za Crnogorce.

Tokom nekoliko dana, upoznali smo Ulcinj prilično dobro, uključujući Stari grad, koji je djelovao polunapušten, kao da se još nije oporavio od razornog zemljotresa iz 1979. Stare kamene uličice bile su tihe, sa zidina obraslih bršljanom i dračom je odronjavalo kamenje. Iznad ulaza u neke kuće, stajale su amajlije protiv zlih očiju. Stari grad je bio miran i bez turista, jedva smo primjećivali poneke lokalne stanovnike. Ali grad svakako nije drijemao.

Uprkos lijepim sunčanim danima, sjenka rata na Kosovu je svaki dan bila sve tamnija. Već prvog dana smo primjećivali da je u gradu prilično veliki broj kosovskoalbanskih izbjeglica i njihov broj se svakog dana povećavao. Pristizali su kolima i autobusima i tražili utočište kod svojih sunarodnjaka, pripadnika albanske manjine koji u Ulcinju kao što je poznato čine većinu stanovništva. Naši domaćini su primili nekoliko izbjeglica na smještaj sasvim besplatno. I okolne kuće su bile uskoro pune izbjeglica koje su stalno pristizale.

Jedne noći, prije nego što smo išli na spavanje, u baštu je stigla veća grupa izbjeglica koju naši domaćini nisu mogli rasporediti po kući. Bez okljevanja smo ponudili da se neki od njih mogu smjestiti na pod naše sobe. Neki od njih su prenoćili i u bašti, drugi u hodniku kojim smo prolazili u kupatilo. Pričali su nam jezive priče kako su se jedva spasili, priče o nestalim rođacima i komšijama, o selima u plamenu i brutalnosti srpskih oružanih snaga koje su počele etničko čišćenje slično onom u Bosni i Hercegovini nekoliko godina ranije.

U kući punoj izbjeglica proveli smo nekoliko noći. Bilo je jasno da od turističke sezone 1998. u Ulcinju neće biti ništa, što je naravno bila neprijatna vijest za tamošnje ljude koji su mahom živjeli od turizma. Predratna vremena kojih su se Ulcinjani rado prisjećali, kada je njihov grad bio omiljena destinacija turista iz Zapadne Njemačke, kampovi su bili puni Čeha i Slovaka i na Adu Bojanu dolazili nudisti iz cijele Evrope, činila su se mnogo udaljenijim u vremenu nego što su to stvarno bila.

Iako je situacija bila vrlo tužna, posebno s obzirom na traumatična iskustva ljudi sa Kosova koji su se u Ulcinj sklonili da bi spasili goli život, istovremeno je bilo vrijedno divljenja kako su o tim do juče nepoznatim i tuđim ljudima Ulcinjani nesebično brinuli, raspoređivali ih po pojedinim kućama, hranili ih i pomagali im na sve moguće načine. Vidjeli smo brojne primjere čiste solidarnosti i požrtvovanja, i sve su to Ulcinjani shvatali svojom prirodnom obavezom koja se u takvim teškim vremenima jednostavno podrazumijeva.

Posjetili smo gradonačelnika Ulcinja, mirnog i dostojanstvenog gospodina Osmana Redžu (Rexha). Njegova kancelarija, sa slikom maršala Tita na zidu, djelovala je kao da smo se vratili najmanje dvadeset godina unazad, u 1978. godinu. Pričali smo uglavnom o novom ratu i rješavanju aktuelnih problema oko smještaja i ishrane izbjeglica. Bilo je jasno da će rat na Kosovu imati nesagledljive posljedice i po Crnu Goru. Iako nam se Ulcinj mnogo sviđao i zavoljeli smo fine, tolerantne, čestite i nesebične Ulcinjane, jedva smo čekali da krenemo u unutrašnjost, u srce Crne Gore ispod Lovćena.

Kad smo odlazili, naši domaćini su odbili da nam naplate za onih nekoliko noćenja koje smo proveli u istoj sobi zajedno s izbjeglicama. Autobusom smo došli do Bara, odakle smo krenuli autostopom starim putem preko planine i Crmnice kojim je nekada vodila željeznička pruga. Vozio nas je jedan Crmničanin koji je neko vrijeme živio van Crne Gore. Kad smo usput svratili negdje na kafu, pitali smo ga da li u Crnoj Gori ima ljudi koji žele nezavisnost. Čovjek koji je do tada bio fin i uglađen nas je mrgudno pogledao i procijedio kroz zube: „Svaki narod ima svoje izdajnike. Takvih ljudi na žalost ima i kod nas.“ Uveče smo stigli do Podgorice, odakle smo krenuli autobusom dalje prema Cetinju. Nismo imali obezbijeđen nikakav smještaj. Kad čovjek dolazi u nepoznati grad, bolje je doći ujutro. Zato smo kupili karte samo do najbližeg mjesta iza Podgorice – vozač se čudio i pitao za svaki slučaj da nijesmo pogriješili kada smo sa velikim r.