Borba na Dečiću: Svjedočanstva iz 1911. godine

Riječi valjanoga i čestitoga Dede Maraševića mene su neprijatno na dušu pale, jer sam u njemu poznavao junaka, istinita i neobično čvrstog karaktera te iz bojazni da ne pogine, uticao sam na njega da ne treba bezobzirno ići u pogibiju. Međutim, odmah poslije našeg sporazuma dobili smo naređenje da se odmah vratimo u s. Pikalje, na desnoj obali r. Cijevne, a Grude da ostanu na pretstraži prema Dečiću iznad sela Krševe.

Poslije primljenog naređenja za povlačenje, ponovo smo sa Dedom (Maraševićem, prim. prir.) pretresli pitanje da li da postupimo po naređenju ili izvršimo juriš, i najzad donijeli smo zaključak da postupimo po naređenju, ali da se na dostignutoj liniji zadržimo do mraka, jer smo sa četama bili suviše angažovani u borbi. Kad je mrak pao, Grudi su zauzeli svoje mjesto, a mi smo se izvukli iz borbe. No kako je noć bila mračna kao pakao, a pri tome imali smo četiri ranjena vojnika, prinuđeni smo bili da zanoćimo u jednom obližnjem selu i tek sjutradan krenuli za s. Pikalje, gdje smo stigli u 9 časova. Tamo nađosmo Mila (Rašovića, prim. prir.) i veliki broj Kuča i Malisora. Vrijeme je bilo jako nepogodno. Padala je neprekidno kiša, te se nije moglo ništa raditi.

Kiša je lila kao iz kabla cio dan 22. i 23. marta, tako da se nije moglo iz kuće izaći. Predveče, 23. marta, Milo je dobio naređenje od brigadira Vukotića, koje je glasilo: „Preduzmite napad na Dečić sa 300 Kuča i Malisora, noću, bez otvaranja vatre, i nastanite da se pošto-poto zauzme. Pored toga, napadnite i zauzmite utvrđenje Planinicu i sela Dinošu i Hadžanje koja su još uz Turke“. Donosimo ratna svjedočanstva Marka Bojova Rašovića iz knjige „Moji ratovi” koja je objavljena u Bijeljini 2020. godine.

Članak o zauzeću Velikog Bardanjolta je za ovu priliku ijekaviziran. Po dotle prikupljenim podacima, Turci su imali pred nama sljedeće snage: u Dinoši oko 100 naoružanih mještana i oko 150 dobrovoljaca iz Skadra, svega oko 250 boraca; na Planinici 120 nizama; u selu Hadžanje oko 100 naoružanih mještana iz s. Hadžanje i Milješa; na Dečiću 200 nizama bez mitraljeza i topova, jer su ove povukli. Pored ovoga, u Tuzima su imali dva tabora nizama pojačane dobrovoljcima iz Skadra; na karaulama od Skadarskog jezera do Gradine oko 250 nizama i dalje u Tuzima jedan divizion artiljerije od dvije brdske i jedne poljske baterije. Ukupno dva tabora nizama, plus 100 boraca i 3 baterije topova.

Na osnovu ovako prikupljenih podataka o rasporedu turskih snaga, rukovalac ustanka izvršio je raspored za napad ovako: Za napad na Dinošu odredio je 150 vojnika, od kojih 100 Kuča iz s. Fundine i 50 Gruda sa Maraš Ujkom pod mojom komandom. Za napad na Planinicu i selo Hadžanje odredio je 150 vojnika iz sela Orahova, sa nešto malo kačaka, pod komandom Pauna Vujoševića, bivšeg plemenskog kapetana i Sava Vujoševića, narednika pitomca oficirske škole. Za napad na Dečić odredio je 70 Kuča iz sela Koća, oko 100 kačaka, Gruda i Hota i nešto malo Zatrepčana, pod komandom Dede Maraševića, narednika pitomca oficirske škole.

Pošto je izvršio raspored za napad, naredio je da se popuni i podijeli municija koju je kod sebe imao, zatim reče nam da napad preduzmemo sjutra 24. marta po danu, ali prije nego pođemo da dođemo zorom kod njega. Dan 24. marta osvanuo je lijep. Mi smo zorom pošli kod rukovaoca, te nam dade detaljnija uputstva i predoči da čuvamo sebe i vojnike, a zatim, pošto nam poželje srećan polazak, naredi da odmah krenemo.

Kad se malo udaljismo od njega, Deda mi se primače bliže pa me upita: – Vidiš li ti onaj vrh? – pokazujući rukom na Dečić. – Vidim – odgovorih mu. – E, onamo će danas tvoj drug Deda izaći ili poginuti. Ove riječi ovoga valjanoga i čestitoga druga, iako su se mogle uzeti kao šala, mene su neprijatno na dušu pale, jer sam u njemu poznavao junaka, istinita i neobično čvrstog karaktera, te iz bojazni da ne pogine, uticao sam na njega da ne treba tako zadatak shvatiti i bezobzirno ići u pogibiju, ali sam uvidio da je sve to bilo uzaludno i da je on ostao pri svojoj riječi. Na tome se i rastadosmo, te svaki pođe svojoj jedinici.

Moja jedinica bila je blizu, te sam brzo kod nje stigao i odmah je odvedem na Krst, odakle je bio lijep pogled na Dinošu. Tu četu zaustavim u zaklonu a sa vodnicima izađem na pogled Dinoše. Zemljište je ka selu blago padalo. Bilo je ravničasto i potpuno otvoreno, te je preko njega bilo isključeno svako ukriveno kretanje po danu. Iznad sela, sa sjeverne strane, podizao se jedan ćuvik koji je selom dominirao. Pošto razgledasmo teren onda sa tog mjesta izdao sam zapovijest za napad: Vodnika Rista Rašovića sa 50 vojnika uputio sam da napadne sa sjevero-istočne strane, tako da zaskoči od pravca Gradine i zauzme glavičicu koja dominira grupom kuća oko džamije. Maraš Ujku Kaljevića sa 50 Gruda uputio sam pravo od Krsta u pravcu džamije. Đoka Rašovića sa 50 vojnika uputio sam da napadne kosom iznad sela Stamanja u pravcu grupe kuća južno od džamije. Rezerve nijesam ostavio.

Vođe, pošto primiše zapovijest, odvedoše svaki svoj vod u određenom pravcu. Nije dugo vremena prošlo pa Turci primjetiše naš pokret i otvoriše vatru. Na sreću, posjeli su bili nekoliko kuća oko džamije. Naši se vojnici ne zaustaviše niti odgovoriše na tursku vatru, nego kao divovi naprijed polećeše; i za tren oka bili su pozadi ograda na udaljenju od Turaka 300-400 metara. Tek odatle otvoriše vatru, te tako borba otpoče. U to vrijeme čuo se i odjek borbe sa Hadžanja, a malo zatim i sa Dečića. Sa Šipčanika Turci otvoriše artiljersku vatru, ali nam nijesu pričinili nikakve štete. Moji vojnici poslije duže borbe uspjeli su da opkole posjednute kule i da se na nekim mjestime približe toliko da su se kamenjem na kuće bacali, jer bombi nijesmo imali.

Kako je borba potrajala duže vremena, to sam već počeo dobijati izvještaje da je municija na izmaku. Radi toga, naredio sam da se municija štedi i gađa samo kad se računa na siguran pogodak. I dok sam ja mislio šta da radim bez municije i kako da je dobijem, dotrča kod mene redov Milić Markov i reče mi: – Evo donesoše đevojke dva kašeta (sanduka) fišeka (municije). – Koje đevojke, alal im majčino mlijeko – od radosti sam uzviknuo i neobično se oveselio. – Nijesam ih dobro vidio, ali mi se čini da je Stana Mišova i Anđa Đokova – odgovori Milić. Odmah sam naredio da se djevojke sklone da ne poginu, a municija da se podijeli. Iza toga, borba je dobila drugi karakter. Puškarnice i prozori na kulama bili su toliko zaslijepljeni da Turci nijesu mogli oka pomoliti. Tako je to trajalo do oko 17 časova. U to vrijeme čulo se da neko doziva iz jedne kule moje vojnike. I kada se neko odazva, ovaj upita na arnautskom jeziku: – Ima li ko među vama od kuće Vulevića? (To je moje uže prezime porodično.) – Ima – odgovori vojnik. – Ako ima ko od te kuće, mi bismo se njemu predali na besu, no prethodno želimo da se sa njim dogovorimo. – Dobro – odgovori vojnik – sada ćemo ga izvjestiti. Poslije toga dođe kod mene redov Jovan Surov i reče mi ono što sam već i sam slušao, te ga izgrdim zašto su odali da se ovdje nalazim, jer je naše prisustvo trebalo kriti što se više može. Zato je na kraju svakog naređenja stajalo: „Naređenje spali“. Ali sada, bi što bi.