Malisorka Tringa Ivezić dočekuje vojnike u Krševu

U Krševu dođosmo u kuću barjaktara Dod Nike Ivezića. Ne nađosmo nikoga od muških, ali smo tamo našli barjaktarevu sestru Tringu, koja nam sa osmijehom na usnama otvori vrata na dvorištu i reče „ajde bujrum“ iako smo bili nepoznati.

U to vrijeme, borba oko kasarni utiša se, ali mitraljezi sa Šipčanika osuše jaku vatru u pravcu varoši. Prasak zrna po krovovima i lomljava ćeramida činila je paklenu larmu. Vojnici ubrzo zapališe zgrade. U tome stigoše kačaci, te se za malo međusobno ne potukosmo zbog nerazumijevanja, ali ubrzo se upoznasmo, te nastavismo zajednički rad. Vatra na zapaljenim kasarnama već je izbila i poče osvjetljavati okolni prostor. Malo zatim pojavi se vatra i na ostalim zapaljenim zgradama. Iza toga nastade eksplozija zapaljene municije, lomljava i rušenje zapaljenih zgrada i borba oko grada. Ova huka, nebesa je prolamala. Turci se povukoše u grad Šipčanik, odakle su se junački branili, te grad nijesmo mogli osvojiti.

Pred zoru, sa mojim vojnicima, povukao sam se na Dečić, dok se kačaci sa nešto opljačkanih stvari raziđoše svojim kućama. Donosimo ratna svjedočanstva Marka Bojova Rašovića iz knjige „Moji ratovi” koja je objavljena u Bijeljini 2020. godine. Članak o zauzeću Velikog Bardanjolta je za ovu priliku ijekaviziran. Mrtvih i ranjenih sa naše strane bilo je svega četiri. Na Dečiću sam ostao 16. marta do 14 časova. U to vrijeme dobio sam naređenje od rukovaoca ustanka, da se neodložno do mraka povratim sa svojom vojnicima na crnogorsko zemljište. Odbranu Dečića da preduzmu kačaci u svoje ruke. Po primljenom naređenju krenuo sam odmah.

No pošto smo bili gladni kao kurjaci, to sam sa svojim vojnicima svratio u s. Krševu, koje se nalazi ispod vrha Dečića. Tu podijelim vojnike po kućama da bi dobili što za jelo, a ja sa jednom desetinom svratim u kuću barjaktara Ded Nike Ivezića. U kući ne nađosmo nikoga od muških sem nekoliko djece, ali to nije mijenjalo stvar, jer smo tamo našli barjaktarevu sestru Tringu, koja nam sa osmijehom na usnama otvori vrata na dvorištu i reče „ajde bujrum“ iako smo bili nepoznati, jer je ona znala o čemu se radi. Tako nas primi ova kršna Malisorka, puna ljudskog dostojanstva i otmenosti, odvede u kuću i ponudi da sjedemo. Iza toga ručak je bio ubrzo gotov, te smo lijepo ručali. Poslije ručka krenuli smo. Tringa nas isprati i poželje srećan put. Pred mrak stigli smo na crnogorsko zemljište.

BORBA NA DEČIĆU 21. MARTA 1911. Poslije prepada na Tuzi, Turci su odmah pojačali tuški garnizon, sa jednim bataljonom iz Skadra. Pored toga, pošto skadarski valija nije raspolagao sa dovoljno vojske, on je pokupio nešto dobrovoljaca u Skadru i uputio za pojačanje u Tuzi. Tako pojačan, komandant tuškog garnizona, 19. marta, preduzima napad na Dečić i bez mnogo muke njime ovlađuje. Sa osvajanjem Dečića, Turci su zagrozili pobunjenim plemenima, jer Dečić gospodari zemljištem na lijevoj obali donjeg toka r. Cijevne. Zbog ovoga zaprijetila je opasnost da će Turci uspjeti da uguše ustanak još u početku.

Međutim, interes Crne Gore zahtijevao je da se ustanak produži što duže, da bi mu se time, s jedne strane dao veći značaj u javnosti, a sa druge strane da se Turci i Malisori što više međusobno zakrve. Zbog toga Vukotić je naredio da se Dečić ponovo osvoji po svaku cijenu. Inače je bio nezadovoljan i jako ljut na onako slabu odbranu Dečića. Bilo je to 20. marta u 11 časova, kada dotrča ordonans sa telefonske stanice u Fundini i reče Milu (Rašoviću, prim. prir.), koji sjeđaše pred jednom kafanom nedaleko od stanice: „Zove vas serdar Janko na telefon“. Milo odmah ustade i pođe žurnim korakom.

Kad stiže na stanicu, telefonista Bogdan Ivanović pruži mu slušalicu, koju Milo primi i nastavi: – Alo! – Jesi li ti, Milo? – Jesam, gospodine serdare! – A viđe li kako kačaci napustiše Dečić bez puške, crn im obraz bio? – Viđoh bogami, ali šta ću! – Da zauzmeš Dečić na svaki način! – Sa kime, gospodine serdare? Valjda sa onima koji su ga onako bez puške napustili! – Ma ne čoče, nego sa Kučima! – Dobro, gospodine serdare, sa Kučima mogu, ali ja mislim da nijesmo još u ratu sa Turcima? – Vala Milo, ja i ti jesmo, pa kome dinja a kome tikva. – Bogami, bojati se da nama ne ostane tikva, jer se Dečić sada ne može tako lako bez krvi zauzeti. Ja se bojim da nam ovo malo vojnika tamo ne izgine – još kad bi Dečić osvojili i kad bi ostao u našim rukama, ne bih mnogo ni žalio, ali se bojim da se opet na hitanje otuda ne vratimo, kao što smo prije dva-tri dana. Onda ne bi valjalo ništa. – Ajde, štoče, uradi kako sam ti naredio! – Slušam. – Zbogom. – Zbogom.

Kako sam i ja držao jednu slušalicu u lijevoj ruci, a desnom bilježio njihov razgovor, Milo se okrenu k meni, pošto objesi svoju slušalicu o telefonski aparat koji je na zidu visio, pa mi reče: – Jesi li čuo kako serdar naredi? – Jesam – odgovorih mu. – Onda sada treba nešto da radimo! – Dobro, ali šta da radimo i kako? – Ovako – nastavi Milo – ti ćeš prikupiti iz naše čete 40-50 vojnika i sa njima dođi sjutra u šest časova ovdje. Dedi Maraševiću narediću da i on prikupi toliko vojnika iz njegove čete i da dođe u to vrijeme ovdje, pa se onda zajedno uputite, da izvidite sa koliko je snage posjednut Dečić. Ako bude posjednut slabim snagama, onda pokušajte i da ga zauzmete, ali prvenstveno čuvajte sebe i vojnike, jer ćemo, kako mi izgleda, imati dosta vremena da ginemo.

Po prijemu naređenja, naredio sam da mi dođe 50 vojnika 21. marta u šest časova u s. Premiće. Svi vojnici u označeno vrijeme bili su na određenom mjestu. U to vrijeme stigao je i Deda Marašević sa svojom vojnicima. Odatle smo krenuli odmah sa četama preko Fundine i Gruda, u pravcu Dečića. Na putu pridružilo nam se još nekoliko Gruda i Zatrepčana, te nam se poveća brojno stanje, tako da smo sada imali oko 280 vojnika. Pridošle vojnike podijelismo među sobom. U 11 časova bili smo već pred položajem pred Dečić. Pošto razgledasmo položaj, odlučili smo se da preduzmemo nasilno izviđanje napadom, a na dalje da radimo u duhu situacije. Radi toga dogovorno ustalimo plan rada; poslije toga odvedemo svaki svoju četu u određenom pravcu. Deda pođe sa svojom četom da napada sa sjeverne strane, a ja sa istočne. Kako je zemljište na predterenu bilo ispresijecano i mjestimično šumom pokriveno, to smo uspjeli da čete primaknemo neopaženo do na odstojanje oko 500 metara. Čim nas Turci primjetiše, otvoriše jaku puščanu i mitraljesku vatru i vatru iz topova. Po jačini vatre, moglo se je cijeniti da je snaga koja brani položaj jačine oko dvije čete, dva mitraljeza i dva brdska topa. Položaj je bio utvrđen šančevima od suvog kamena u vidu zatvorenog utvrđenja, čiji su se debeli zidovi dizali nad zemljom preko dva metra, sa otvorenim puškarnicama.

U našim četama bili su vojnici pograničnih sela, kojima se vojnički duh i vještina predaje još na očinom ognjištu, te je svaki za sebe predstavljao izvanredno vještog ratnika i borca. Zato, iako je ovo bio prvi dan borbe, nijesmo imali nikakve teškoće u vođenju jedinica. Svi su oni bili mali takmičari. Znali su da se vješto kreću, nastupaju i jedan drugog vatrom potpomažu i privuku kao zmije. Zato smo brzo stigli na otstojanje od 80-100 metara. Dalje nijesmo mogli, jer su se Turci uporno branili. Zbog toga, ponovo se sa Dedom dogovorimo da se ovdje zadržimo do noći, pa pod zaštitom mraka da preduzmemo juriš, jer smo računali da ćemo na ovaj način postići cilj sa manje žrtava.

(Nastavlja se)