Tri hajduka vladaju Crnom Gorom

Tri hajduka danas vladaju Crnom Gorom, tri šarlatana, neznalice i prevejanci najedno. Montenegro čeka da hajdučija usahne, čeka Onog koji će doći. I ma koliko samosvjesni pojedinci, oni kojima nije sve u suhom kruhu i igrama, nije daleko vrijeme kad će takvi, radišnici i rodoljubi, očuvati zdravu državu, pametnu vlast i poštene političare.

Do tada – tri hajduka mamiće stado ovaca, krdo goveda i vabiti prevejane lisice oko sebe - tumarala i ljenčuge. A Crna Gora je takvih naravi odvajkada imala na gomile. Dostojanstveni ljudi čekaju, sabiru snagu, spremaju se na otpor. Pa da u pržun sabiju tri hajduka.

Ovaj kratki uvod koristim da svom Dnevniku šapnem kako sam, prije nekog vremena, iznad Risna, u kamenitim gromačama s kraja Katunske nahije, sreo jednog čobanina. Ne mogu zaboraviti što mi je taj smireni čovjek, već u poodmakloj dobi, dok smo sa kamene gromače, kojih stotinjak metara ponad ceste što iz Grahova slijeće u Risan, duboko dišući još oštar zrak marta, gledali kako se cakli Bokokotorski zaliv: ni srpski ni hrvatski.

Razgovor prenosim stilizovano. Pisac sam pa to što mi reče govorljiva Ljudina trebam dijelom uresiti - govor od njegovog monologa meni. Osjetiće čitalac – jer moj pripovijedač pričom mi tada nasluti da je Srbin. Zar bi meni išta bilo krivo zbog toga što ne reče: Crnogorac sam? Njegov je patriotizam bio i ostao crnogorski.

„U radu na zemlji leži neka iskonska tuga, ovce čuvam od nevolje, ali volim ja te mirne životinje. Takva tuga možda i ne boli, tek lako steže prsa onog koji na njoj boravi i od njenih darova zavisi, jednako vjeran ćutljivosti tla i ljudi na njemu. Zemlja od takvih ne traži svjetski bol, a nije voljna ni svoj široko objašnjavati. Sve je škrto, svedeno na prostu priču o danima kiša, danima suše, vjetruštini koja i danas u nas udara, plodu i ljetini, želji da se košare napune ujesen, meso povješa pod čađave grede, da bude kako boga zapovijeda, a ne kako nas uče zli ljudi.

Vjernost seljačka, čobanska je, pseća. Sklad je potpun, a od visokoparnih rečenica ratar samo slegne ramenima idući dalje svojom prašnjavom cestom. A bol koja ga spopadne nalik je bubublju kojim je gospod našu zemlju podario, spečenu šaku jada u grudima. Al, i to je rodna gruda, mi na nju imamo stečeno pravo.

Dok gledamo brazdu kraj svoje kuće, gliste iz glinuše, satrulu travu, prpoš ovčiji po nabačenoj slami, zaobljene pupove majčine dušice pod nogama. Dani mi prolaze u letu, brže od oblaka koje zapad poklanja mom oku. Zbunjen sam i smušen kad ispraćam vatrene govore nadošlih podstrekača, raste u meni nemušti bijes kad me navode na putovanje kome nikada neću biti vičan. Krenulo je zlo i stati neće. Nova briga i kadšto očaj.

Jer ova preganjanja njina odocnjelo je dokazivanje ko sam ja i što ću ja. Tri hajduka nikad neće postati pobjednike. Ma sam siguran, očeve mi duše, da se poraženi već prostiru na sve strane kao poderana hartija novoispisanih istorijskih spomenata. Tvrđa je ova zemlja od mnogih krivih ubjeđenja.”