Sjećanje na bombardovanje NATO snaga 1999. godine

Bombardovanje NATO snaga na SR Jugoslaviju 1999. godine ostavilo je dubok trag u pamćenju naroda – kao rana koja i danas boli, kao sjećanje koje ne blijedi. Bilo je proljeće 1999. godine. Umjesto mirisa cvijeća i buđenja prirode, nebo nad Srbijom i Crnom Gorom paralili su zvuci sirena i aviona. Noći su bile duge i teške, obojene strahom, dok su se djeca budila u suzama, a roditelji bespomoćno gledali u nebo tražeći odgovore koje niko nije davao.

Ime operacije „Milosrdni anđeo“, a iza tog imena ostali su ljudski životi, prekinuti u trenutku. Podsjećajući se tragičnog 24. marta 1999. godine i nemilosrdnog bombardovanja „Milosrdnog anđela“, sjećajući se egzodusa našeg naroda sa Kosova i Metohije, 17. marta 2004. godine, opljačkanih, spaljenih i uništenih pravoslavnih svetinja, sjećajući se izolovanog, masakriranog, prognanog i bombardovanog naroda. Za nekoliko dana navršava se 27 godina od smrti više od 4000 nedužnih, nevinih žrtava djece, civila, vojnika, i isto toliko od rušilačkog pohoda na srpske gradove i sela, na bolnice, groblja, crkve, manastire, fabrike, mostove, puteve…

Stratezi novog svjetskog poretka, otvorili su širom planete brojna ratišta na kojima oružjem govore o miru. Meta – cilj „Milosrdnog anđela“ bilo je sve – zemlja naša cijela – bio je svaki čovjek imenom SRBIN čija je krivica i sadržina u smislu i simbolu imena. Tona i tone bombi krenule su u zatišanje i poništavanje srpske slobode, srpske pravde i srpske istine, počinjući nezapamćen genocid krajem dvadesetog vijeka. Upamtimo imena najodgovornijih političara, evropskih i svjetskih, koji su bez trunčice savjesti, označili naš narod i našu zemlju kao cilj, kao metu koju treba uništiti: Bil Klinton, Vili Klas, Havier Solana, Karlos Vestendorp, Kofi Anan, lord Karington, Toni Bler, Joška Fišer, Robina Kuka, Malden Olbrajt…

Njihove tzv. humanističke vrijednosti označene su pojmovima, genocid, pogromi, egzodusi. Primjer Kosova danas je primjer najusamljenijeg mjesta na svijetu, primjer koncentracionog logora, primjer geta, posred sredista Evrope. Za tri dana navršava se dvadeset i sedam godina od prve žrtve „Milosrdnog anđela“ – mladog vojnika Saše Stajića, u danilovgradskoj kasarni, prve NATO žrtve, isto toliko od smrti trogodišnje Milice Rakić i Sanje Milenković, odlične učenice Matematičke gimnazije, ubijene na Trojičindan na mjestu u Varvarinu i žrtava u Murinu: Julijane Brudar, Olivera Maksimovića i Miroslava Kneževića, koga je nesrećni otac prepoznao po patici koja se zadržala na ostatku noge.

Gospodstvo „Milosrdnog anđela“ koji nas je ubijao u ime demokratije i u ime zaštite kosovskih Albanaca, a koji, oduvijek, a samo poslije pet godina, 17. marta 2004. istim metodom krenuli u zatišanje srpskog naroda na našoj osnovnoj zemlji, i otimanje teritorije, u zlodjelima kojima se i ne vidi i ne sluti kraj. Tih martovskih dana 2004. prognano je oko 200.000 Srba i Roma, a ubijeno i nestalo oko 4.000 lica. I da se ne zaboravi cifra da je pola miliona Srba starosjedilaca, u sukobima 1991—1995, planski i organizovano protjerano iz Dalmacije, Korduna, Like, Banije, Slavonije, Hercegovine i Zapadne Bosne, u vojnim operacijama poetičnog naziva „Bljesak“ i „Oluja“ uz pomoć NATO-a i Amerike. Njihovo oružje još uvijek sije smrt: koliko je samo oboljelih od najtežih bolesti… po nekim podacima svake godine oko stotinu djece umre od raka, a tek koliko odraslih osoba!

Pamtili smo, bilježili, čuvali i svaki trag tih 78 dana sačuvali u najčvršćoj, najstamenijoj i najtrajnijoj riznici sjećanja! U vjekovječnoj našoj Knjizi stradanja, Knjizi vaskrsenja i Knjizi pamćenja. U Murinu, malo mjesto podno planine, bombe su pale na most. Tog dana nije bilo vojske, bili su ljudi. Djeca. Smijeh koji se u trenutku pretvorio u tišinu. Šest nevinih života ugašeno je u trenutku, a sjećanje na njih ostalo kao opomena i tugu koja se prenosi s koljena na koljeno.

Slična sudbina zadesila je i putnike u vozu u Grdeličkoj klisuri. Voz je prolazio mostom, noseći obične ljude – radnike, majke, djecu. U trenutku, projektili su prekinuli taj put. Slike uništenih vagona i prekinutih života obišle su svijet, ali zbog onih koji su izgubili najmilije nikada nije mogla biti prikazana u potpunosti. Gradovi su gorjeli. Mostovi rušeni. Fabrike, škole, bolnice — sve je postojalo meta. U Beogradu noći su bile obasjane plamenom. U Novom Sadu srušeni mostovi su prekinuli veze među ljudima kao što su bombe prekidale živote.

I danas kada se pomene 1999. godina, ne govori se samo o ratu. Govori se o strahu, o gubitku, o nepravdi — ali i o snazi da se preživi. Sjećanje na stradalu djecu, na nevine ljude u Murinu, u vozu, u gradovima i selima — nije samo prošlost. To je opomena da mir nema cijenu. I zato se ne zaboravlja.