Ponovno vješanje Joke Baletić

Ostaje pitanje koje boli više od svake presude: Zašto se više od 80 godina čekalo da se uopšte pokrene inicijativa da Joka Baletić dobije spomenik i zašto ni tada nije bilo dovoljno hrabrosti da se kaže jedno jednostavno „da“? Zbog toga groteskno i licemjerno zvuče prepucavanja lokalnih partija koje baštine antifažizam o tome ko je odgovoran, a ko kriv. Svi ste bili vlast i mogli ste to uraditi. A nijeste.

„Živjela pravda, smrt fašizmu“ - kazala je partizanka i narodni heroj osamnaestogodišnja Joka Baletić u Nikšiću 9. maja 1942. nakon što je, poslije polučasovnog suđenja, osuđena na smrt vješanjem pred prijekim sudom okupatora i njihovih domaćih saradnika - četnika i ljotićevaca. U aprilu 1942. godine, nakon žestokih borbi na Kablenoj glavici kod Nikšića, Joka Baletić je, zajedno sa komesarom čete Ljubom Čupićem, zarobljena. Dovedeni su u nikšićki zatvor pod Bedem, mučeni danima, ali bez ijedne riječi koja bi odala njihove saborce ili planove ustanka. Zajedno su sprovedeni kroz grad na javno suđenje, pred očima onih koji su željno čekali presudu. I zajedno su osuđeni na smrt.

Na tom suđenju, pred italijanskim fašistima i domaćim kolaboracionistima, pokazali su ono što će ih učiniti besmrtnima, prezir prema okupatoru i dostojanstvo pred smrću. Joka je sa stisnutom pesnicom uzviknula „Smrt fašizmu“, dok je Ljubo Čupić, na čuvenoj fotografiji koja krasi i Sjedište Ujedinjenih nacija, prezrivo i gotovo prkosno nasmijan gledao u lice svojim dželatima. Zajedno su osuđeni, ali su u smrti razdvojeni. Ljubo Čupić je tog 9. maja 1942. godine strijeljan od strane italijanskih fašista na rubu nikšićkog groblja. Joka Baletić je istog dana sprovedena pod Trebjesu, gdje je obješena. Do posljednjeg trenutka ostala je dosljedna sebi. Nije dopustila da joj dželat stavi omču oko vrata, učinila je to sama, pretvarajući čin egzekucije u čin otpora, prkoseći i smrti i onima koji su je na nju osudili.

Osamdeset i više godina kasnije, u Nikšiću, gradu u kojem je ubijena, Joka Baletić je ponovo obješena. Ovoga puta ne konopcem, nego odlukom. Ili, još preciznije, izostankom odluke. Savjet za davanje prijedloga naziva naselja, ulica i trgova u Nikšiću nije našao za shodno da podrži inicijativu da se Joki Baletić podigne spomenik. Nije bilo glasova „protiv“, ali nije bilo ni hrabrosti za glas „za“. Uzdržani. To „uzdržani“ danas zvuči kao nova presuda. Jer kada se uzdržite od priznanja onima koji su dali život za slobodu, vi se ne uzdržavate, vi birate zaborav i ulazite u ozbiljan istorijski revizionizam.

Joka Baletić nije bila simbol podjela, već simbol otpora fašizmu. Bila je djevojka koja je, u vremenu kada su mnogi birali sigurnost pokornosti, izabrala rizik slobode. I platila ga životom. Zato odbijanje da joj se podigne spomenik nije administrativna odluka. To je vrijednosni stav. Stav da ni nakon osam decenija nijesmo spremni da se jasno odredimo prema sopstvenoj prošlosti. A Joka nije bila uzdržana. Nije bila uzdržana ni pred sudom, ni pred mučenjem, ni pred smrću. I zato danas, kada institucije ćute, a odluke se odlažu, ostaje gorak utisak da je Joka Baletić suštinski ponovo obješena. Ovoga puta ne od strane okupatora, već od strane onih koji su naslijedili slobodu za koju je dala život.

I na kraju ostaje pitanje koje boli više od svake presude: Zašto se više od 80 godina čekalo da se uopšte pokrene inicijativa da Joka Baletić dobije spomenik i zašto ni tada nije bilo dovoljno hrabrosti da se kaže jedno jednostavno „da“? Zbog toga groteskno zvuče prepucavanja lokalnih partija koje baštine antifašizam o tome ko je odgovoran, a ko kriv. Svi ste bili vlast i mogli ste to uraditi. A nijeste. Nijesu svjesni da Jokina smrt nije bila samo kraj života, već početak istorije. Istorije koja ih je svrstala među simbole antifašističke borbe i ljudskog dostojanstva. I upravo ta istorija je predmet prećutkivanja.