Kako su profesori odbranili srpski jezik prije 22 godine

Prije tačno 22 godine, u Crnoj Gori se odigrao važan trenutak u istoriji, kada je 27 profesora — 26 iz Nikšića i jedan iz Herceg Novog — odbilo da prihvati politički dekret koji je nasilno mijenjao ime srpskog jezika u obrazovnom sistemu. Njihova hrabra odluka bila je više od lingvističkog stava; to je bio etički čin otpora koji je potvrdio Njegoševu misao: „Šta je čovjek, a mora bit’ čovjek!“

Profesori su se suočili sa teškim posljedicama svoje odluke, svi su dobili otkaze, što je predstavljalo najveću moguću cijenu koju su platili za odbranu svog jezičkog i narodnog dostojanstva. Njihovo „ne“ nije predstavljalo samo odbacivanje administrativnog naloga, već i duboko uvjerenje da se istina ne može promijeniti političkim mjerama.

U ovom kontekstu, srpski jezik je za njih bio više od sredstva komunikacije; on je bio njihova duhovna domovina. Odbijanjem da promijene ime svog jezika, oni su se borili za očuvanje svog identiteta i kulture. Njihova borba je pokazala da je jezik krvotok nacije, a njegovo nasilno mijenjanje pokušaj rušenja temelja identiteta.

Njihova sloboda počela je u trenutku kada su prihvatili gubitak zaposlenja kao cijenu istine. U materijalističkom društvu, gdje se često vrednuje samo bogatstvo, oni su pokazali da je duhovna sloboda važnija od materijalnog posjedovanja. Njihova hrabrost da se žrtvuju za jezik i kulturu ostavila je neizbrisiv trag u istoriji.

Ovi profesori su svojim postupkom održali najvažniju lekciju za svoje učenike, lekciju o tome da je pravi profesor onaj koji je spreman da se bori za ono što predaje. Njihova imena, poput Maje Lalatović, Svetozara Ćirakovića i Veselina Matovića, ostaju kao svjetionik u magli zaborava, podsjećajući nas na naš identitet.

Aleksandar Vujić, nekadašnji učenik ovih profesora, danas profesor filozofije i logike, s ponosom piše o njihovom herojstvu, ističući da njihov primjer treba ostati kao inspiracija budućim generacijama. U presudnim trenucima, ljudska vrijednost se mjeri ne po novcu, već po istini koju ne prodajemo, potvrđujući da je istina jedini dom iz kojeg nas ništa ne može iseliti.