Hapšenja u Crnoj Gori: Politički događaji ili pravosudne radnje?

U Crnoj Gori se već odavno ne raspravlja o tome da li je neko eventualno kriv, već se postavljaju pitanja zašto je uhapšen, ko stoji iza toga i kome se šalje poruka. Ovdje se jasno vidi suština problema: u uređenoj državi hapšenje je tehnička faza postupka, dok je kod nas to politički događaj i senzacija. U Crnoj Gori hapšenje je vijest, dok je presuda fusnota. O dokazima se najmanje govori, a o motivima najviše.

U zemlji u kojoj je hapšenje politički događaj, a ne pravosudni postupak, država postoji samo dok traje fotografisanje. Pao je DPS, došli su novi, koji su trebali da pokažu promjene i raskid sa praksom prethodnog sistema. Smijenjeno je više od 140 direktora škola, a sudovi su presudili da su te smjene bile nezakonite, što je rezultiralo isplatom stotina hiljada eura odštete. Nova lica su postala stara, a stara nova, svi su preživjeli osim budžeta.

Hapšenje bivše ministarke Vesne Bratić nije istorijski prelom, već nastavak iste logike u kojoj se odgovornost mjeri političkom potrebom, a ne pravnim standardom. Najtužnija stvar u ovom slučaju nije da li je Vesna Bratić kriva, to će utvrditi sud, već što se o njenoj eventualnoj krivičnoj odgovornosti gotovo i ne govori. Raspravlja se o motivima hapšenja i ko stoji iza toga. Jedni su sretni zbog hapšenja srpskog nacionalista, dok su drugi bijesni, govoreći o napadu na naciju i tražeći "ravnotežu hapšenja". Nijedno od tih gledišta nije pravni argument.

Reakcija vlasti je važnija od samog čina hapšenja. Umjesto da se kaže "neka institucije rade svoj posao", često se dobijaju unaprijed ispisane presude koje sve svode na politički progon. Posebno je indikativno solidarisanje predsjednika Skupštine Andrije Mandića sa Bratić, koji ističe da je "odvratno kad je u pitanju žena". U toj konstrukciji nema ni prava ni procedure, samo poruka da postoje osumnjičeni prvog i drugog reda.

U tom kontekstu, borba protiv bivšeg režima nije osnov za imunitet. "Imati snage" ili "reformatorstvo" nijesu pravne kategorije. Postoje samo dvije ozbiljne pozicije: ili vjerujemo institucijama ili im vjerujemo samo kada gone "naše" protivnike. Sadašnja vlast zgražava se nad hapšenjem svojih, dok je bez zadrške likovala nad hapšenjem tuđih. Razlika nije u principima, već u imenima.

U ovoj situaciji, Vesna Bratić nije uzrok problema, već potrošna politička figura koja je ostala bez zaštite svojih struktura. Pitanje nije da li je ona "naša" ili "njihova", već da li ćemo ikada živjeti u zemlji u kojoj je presuda važnija od fotografije i gdje se krivica dijeli po dokazima, a ne po nacionalnoj osnovi. Dok se to ne desi, imaćemo mnogo hapšenja i vrlo malo pravde.