Iran: Hrabrost demonstranata i stranački interesi

U nastavku analize, Kenan Malik ističe hrabrost iranskih demonstranata koja zaslužuje poštovanje, ali ukazuje na to da su rasprave o ustanku često obeshrabrujuće i podložne stranačkim i sektaškim interesima.

Prema Maliku, neki članovi ljevice gledaju na Islamsku Republiku Iran kao na oslonac u borbi protiv Izraela i imperijalizma, smatrajući iranske demonstrante pionima koje podržavaju Mosad i CIA. Hamid Dabashi sa Univerziteta Kolumbija opisuje ustanak kao 'pokušaj puča dezinformacijama koje su osmislile Sjedinjene Države i Izrael'.

Helie Doutaghi, istraživač na Univerzitetu u Teheranu, pravi razliku između policije u 'imperijalnim zemljama' i policije u Iranu, tvrdeći da iranska policija ne predstavlja aparat represije, već garant javnog reda. Malik se protivi ovoj tvrdnji, naglašavajući da je teokratska država koja masakrira svoje građane teško može biti predstavljena kao čuvar reda.

Istorija pokazuje da je CIA često pokušavala da se umiješa u oslobodilačke pokrete, dok su zapadne sile u nekim slučajevima nastojale da ih osujete. Primjer Irana pokazuje kako su zapadne sile, uključujući Izrael, djelovale u prošlosti. Autor u Times of Israel-u sugeriše da je strategija 'indirektnog jačanja Hamasa' postigla kontraefekat, dok je Izrael rušio Gazu, što su mnogi zanemarili u analizi situacije.

Neki desničarski komentatori izražavaju nepovjerenje prema iranskim demonstrantima, poput bivšeg američkog državnog sekretara Mikea Pompea koji je povezao demonstrante sa Mosadom. Izvještaji poput onih izraelskog Kanala 14 dodatno komplikuju situaciju, dok se istovremeno ignorišu stvarni razlozi za proteste.

Malik naglašava da iranski protesti predstavljaju autentičan izraz višedecenijske borbe protiv teokratskog režima, od prvih demonstracija protiv obaveznog nošenja hidžaba 1979. godine do recentnih protesta 'Žena, život, sloboda'. Ovi protesti su rezultat spremnosti naroda da podnese velike žrtve za slobodu.

Ono što se često propusti u raspravi jeste da mnogi na ljevici podržavaju slobodu za Irance, dok mnogi desničari ne primjenjuju iste standarde na Palestince. Malik postavlja pitanje zašto oni koji podržavaju slobodu za Irance ne podržavaju i prava Palestinaca, dok istovremeno podržavaju vojne akcije protiv njih.

Na kraju, Malik naglašava da i Iranci i Palestinci zaslužuju slobodu od teokratske tiranije, okupacije i američke intervencije, ukazujući na to da je istinsko razumijevanje slobode ključno za bilo koju raspravu o ovim pitanjima.