Ko upravlja bezbjednošću u Crnoj Gori?

U Crnoj Gori, prema riječima Dragana Samardžića, admirala u penziji i bivšeg načelnika Generalštaba Vojske CG, posljednjih godina svjedočimo nizu teških bezbjednosnih propusta. Među najalarmantnijim događajima su dva masakra na Cetinju, afera „Tunel“, učestala ubistva kriminalaca na ulicama, kao i bjekstvo Miloša Medenice. Svaki od ovih slučajeva ukazuje na duboki sistemski problem koji se ne može pripisati samo nedostatku zakona ili institucija.

Samardžić tvrdi da je pravi uzrok izostanak kvalitetne i pravovremene procjene rizika. U ovom kontekstu, postavlja se niz pitanja o sposobnostima i znanju čelnika bezbjednosnih institucija. Da li su oni ikada učili osnove odlučivanja i komandovanja? Da li razumiju procesne funkcije rukovođenja i komandovanja? Ove sumnje postavljaju se zbog neadekvatnog načina na koji se rukovodi bezbjednosnim sistemom.

Procjena rizika je, kako ističe, polazna tačka komandnog ciklusa. Ona pomaže u smanjenju neizvjesnosti, rangira prijetnje i usmjerava izbor mjera. Donošenje odluka bez procjene vodi ka pogrešnim pretpostavkama i improvizacijama. Vrijeme je ključno u bezbjednosti, a zakašnjenja često rezultiraju reakcijom na posljedice umjesto prevencijom. Primjer bjekstva Miloša Medenice najbolje ilustruje ovaj problem. Kada je Uprava policije dobila nalog za nadzor, očigledno nije sprovela potrebnu procjenu rizika, što je dovelo do ozbiljnih posljedica.

U ovom slučaju, suštinsko pitanje nije formalna nadležnost institucija, već efikasnost sistema kao cjelini. Policija, kao nosilac izvršenja, imala je obavezu da prepozna rast rizika i prilagodi mjere nadzora. Međutim, problem nastaje kada policija postane pasivni izvršilac sudskih odluka, umjesto aktivnog partnera u upravljanju bezbjednosnim rizicima. U savremenim državama, policija treba da bude ključni faktor u zaštiti građana, a ne samo „poštar suda“.

Izjava direktora policije o „igri mačke i miša“ ukazuje na ozbiljne sistemske nedostatke. Ova izjava otkriva da procjena nije bila temelj odluke, a to pokazuje suštinsko nerazumijevanje bezbjednosti. Upravljenje rizikom je stalna igra, a država ne smije dozvoliti da izgubi. Postavlja se pitanje da li su mačka i miš u Crnoj Gori zamijenili uloge, a ko zapravo upravlja bezbjednošću u zemlji?