Srpsko-bugarski odnosi do kraja Prvog svjetskog rata: Najveći neprijatelj Srbije

U okviru feljtona o srpsko-bugarskim odnosima, koji je priređen prema knjizi dr Miloša Žikića ''Jugoslavija i Bugarska 1929-1941'', objavljenoj od strane Instituta za savremenu istoriju iz Beograda, istražena su zbivanja do kraja Prvog svjetskog rata. Bugarska je doživljavana kao najveći neprijatelj Srbije, što se i dalje odražava u kolektivnom sjećanju srpskog naroda.

Bugarski istoričari ukazuju na to da je na mirovnoj konferenciji u Parizu prikazano "brutalno ponašanje pobjednika u odnosu na bugarsko pitanje". S obzirom na to da sile Antante nijesu imale plan za Balkan, balkanske zemlje pobjednice iskoristile su ovu situaciju da ostvare svoje ekspanzionističke ciljeve, dok su istovremeno širile propagandu o "bugarskim svirepostima". Zaključak bugarskih istoričara je da je krivica Bugarske bila "mnogo manja nego što je bila njena surova i nepopravljiva kazna".

Bugarska istoriografija u velikoj većini slučajeva navodi da je Bugarska stupila u Prvi svjetski rat sa ciljem ostvarenja "nacionalnog ujedinjenja", što opravdava njen ulazak u konflikt. Međutim, istoričar Martin Vlkov preispituje ovu tezu, smatrajući da je glavni cilj Bugarske bio dominacija na Balkanu. Po završetku rata, došlo je do značajnih promjena u odnosima između Beograda i Sofije, gde se na jednoj strani nalazila novoformirana Kraljevina SHS, dok je na drugoj bila oslabljena i izolovana Bugarska.

Poslijeratne odnose između dviju južnoslovenskih kraljevina najviše je određivalo učešće Bugarske na strani Centralnih sila, kao i sjećanje na trogodišnju bugarsku okupacionu upravu i počinjene zločine u Srbiji. Istoričar Ivan Ristić naglašava da je Bugarska u kolektivnom srpskom sjećanju percipirana kao najveći neprijatelj, što je dodatno jačano u javnosti, te je Beograd nastojao da je eliminiše kao vojnu silu na Balkanu i da je drži u izolaciji.

Jedan od najvećih problema u poslijeratnim jugoslovensko-bugarskim odnosima predstavljalo je makedonsko pitanje, koje je ponovo aktivirano završetkom Prvog svjetskog rata. Bugarska se nije mirila sa gubitkom Makedonije nakon svoje kapitulacije, te je željela da se o tom pitanju raspravlja na Mirovnoj konferenciji u Parizu. Očekivala je podršku Italije koja se već suočavala sa Kraljevinom SHS, nastojeći da osigura svoje pozicije na Jadranu. U slučaju neuspjeha po pitanju makedonske teritorije, bugarska vlada je bila spremna da podrži ideju o nezavisnosti ili autonomiji Makedonije. Međutim, bugarski predlozi na Konferenciji nijesu uzimani u razmatranje, a kada je postalo očigledno da će teritorija Vardarske Makedonije ostati u sastavu jugoslovenske države, Bugarska je odlučila da primijeni novu taktiku: traženje manjinskih prava za stanovništvo ove oblasti.