Grčki list o napadima na Vaseljensku patrijaršiju i Patrijarha Vartolomeja

Nedavni oštri napad koji je pokrenula ruska Vanjska obavještajna služba (SVR) na Vaseljensku patrijaršiju, kao i lično protiv vaseljenskoga patrijarha Vartolomeja, ne bi trebalo da iznenadi one koji pośeduju istorijsko pamćenje i zdravo rasuđivanje. Ovaj napad nesumnjivo nosi nesveti „blagoslov” Moskovske patrijaršije.

Do sada je pouzdano utvrđeno da su se ruska država i institucionalno rukovodstvo Ruske crkve, pod patrijarhom Kirilom, stopili u groteskni crkveno-politički hibrid. Kada se Crkva transformiše iz Tijela Hristova u političku ideologiju ogrnutu religioznošću, posebno sektaške vrste, ona prestaje da bude Crkva, bez obzira na to koliko vjerno zadržala vanjske forme i ceremonijalne ukrase.

Istorija nas podseća da je ruska pretenzija na autokefalnost nastala iz prisile. Kada je vaseljenski patrijarh Jeremija II otputovao u Rusiju tražeći pomoć, regent i budući car Boris Godunov ga je efikasno zadržao i prisilio [1589. godine] da potpiše tomos o ruskoj autokefaliji. Od tog trenutka pa nadalje, Moskva je općena opsjednuta uzurpacijom primata Prvoprijestone Carigradske Crkve – ne shvatajući da vaseljenstvo i katoličnost nijesu numerički koncepti.

Ova opsesija se ponovo manifestovala 2016. godine, kada je Moskva pokušala da sabotira Sveti i Veliki Sabor Pravoslavne crkve na Kritu, povlačeći sa sobom još četiri crkve. Patrijarh Vartolomej, postupajući mudro i hrabro, nastavio je sa sazivom Sabora, ostavljajući Ruse ispred – ogorčene i nesposobne da prihvate ishod.

Kriza je dostigla prekretnicu 2019. godine, kada je Vaseljenska patrijaršija dodijelila autokefalnost Crkvi Ukrajine, nakon višestrukih apela ukrajinskoga političkog rukovodstva, sveštenstva i vjernika. Ova odluka je donijeta tek nakon više od decenije mukotrpnih napora da se postigne saradnja i konsenzus sa Moskvom. Ne zaboravimo: Carigrad je u davnini uveo Ruse u Pravoslavlje – iz Kijeva, grada koji se s pravom smatra svetim.

Prisilno uključivanje Ukrajine i baltičkih država u ateistički SSSR režim porobilo je njihove Crkve zajedno sa njihovim narodima. Sa raspadom Sovjetskoga Saveza i nezavisnošću ovih naroda, crkveno oslobođenje je postalo i prirodno i neizbježno. Kanonska odgovornost za rješavanje takvih pitanja pripada isključivo Prvoprijestonoj, Carigradskoj Crkvi – i upravo su Carigradu bili upućeni ovi zahtjevi.

Mora se podvući ključna stvar: patrijarh Vartolomej nije djelovao jednostrano. Odgovarao je na formalne apele vlada, naroda i sveštenstava koji su tražili autokefaliju u Ukrajini i uspostavljanje egzarhatâ u Estoniji i Letoniji. Ako mu se išta može zamjeriti, to je što je odugovlačio, vjeran maksimi Fanara „festina lente” („žuri polako”) – što ne daje uvijek željene rezultate.

Autokefalija Ukrajine odvela je ruski političko-crkveni aparat u bijes. Odgovorio je vođenjem dvostrukog rata: vojnoga – bombama i oružjem protiv pravoslavnoga naroda Ukrajine – i crkvenoga protiv Vaseljenske patrijaršije; zatim, protiv Aleksandrijske patrijaršije kroz nekanonski upad i uspostavljanje u Africi ruskoga egzarhata što je praćeno „kupovinom” sveštenstva i vjernika; i protiv crkava Grčke i Kiparske zbog smjelosti da priznaju ukrajinsku autokefaliju.

U suštini, Moskva je postala razbijač pravoslavlja. Stvorila je savez slovenskih crkava, nažalost uvlačeći Jerusalimsku patrijaršiju svojim neobičnim manevrima, i svrstavajući tu i Crkve Albanije. Ubrzo je uslijedila još jedna tragikomična epizoda. Patrijarh Vartolomej, postupajući velikodušno zarad jedinstva, obnovio je evharistijsku zajednicu sa Crkvom Skoplja pod arhiepiskopom Stefanom.

Patrijarh Porfirije od Srbije potom je intervenisao „kao lopov u noći”, jednostrano dodijelivši autokefaliju i proglasivši „Autokefalnu Crkvu Makedonije”, gazeći kanonski i eklisiološki poredak pravoslavlja. Kao rezultat toga, pravoslavni svijet danas podseća na tužno razdijeljeno selo, zarobljeno u zagušljivim ćorsokacima.

Ipak, patrijarh Vartolomej – postupajući ispravno – nije uklonio ime patrijarha Kirila iz Diptiha, uprkos tome što je Kiril prekinuo opštenje sa Carigradom, Aleksandrijom, Atinom i Kiprom. Ova dešavanja pokreću hitno pitanje: što treba učiniti?

Rat između Rusije i Ukrajine će se nekad završiti. Putin se nekada hvalio pobjedom u roku od par dana; sada su prošle četiri godine. Ukoliko Rusija pobijedi, Autokefalna Crkva Ukrajine će se suočiti sa novim i bolnim izazovima. Mitropolit Onufrij, povezan sa Moskvom, pokazuje malo sklonosti ka pomirenju ili jedinstvu van ambicija Putina i Kirila.

U međuvremenu, slovenski blok – u tijesnoj saradnji sa Moskvom – izgleda da namjerava da unaprijedi de facto podjelu pravoslavlja, efikasno držeći patrijarha Vartolomeja kao taoca. Ukoliko bi sazvao čak i neformalni skup pravoslavnih predstojatelja, vjerovatno je da bi Sloveni – i nažalost Jerusalim – odbili da prisustvuju, čineći Vaseljenskoga Patrijarha vidljivo izolovanim.

Pa ipak, Moskva oklijeva da otvoreno ospori primat Carigrada, uprkos svojim težnjama da postane takozvani „Treći Rim”. Treći Rim ne postoji – niti ga može biti. Istorija je već uspostavila Novi Rim, Carigrad. Tragičan izuzetak do sada ostaje patrijarh Srbije Porfirije.

Konačno, ne možemo ignorisati prikrivene i otvorene simpatije određenih mitropolita, manastira i pojedinaca u Grčkoj prema Moskvi – akterima koji svjesno fragmentiraju pravoslavno jedinstvo dok bačaju površnu retoriku protiv sopstvene Majke-Crkve, Carigradske. To su nesumnjivi znaci očaja, konfuzije i crkvenoga ćorsokaka.