Monopoli: Umjetnost dokolice na mediteranskim trgovima

U Monopoli stižemo vozom iz Barija. Jesam li igdje zapisao koliko volim vozove? Koliko su mi draže željezničke stanice – te katedrale putovanja – od sterilnih aerodroma? Vjerovatno je to tako jer sam osamdesete proveo u vagonima Jugoslovenske željeznice. Svijet koji je tada promicao iza prozora kupea meni je bio zanimljiviji od filma. Iščezli svijet, pokojne željeznice. Italiju smo ovaj put prokrstarili vozovima. Pa je silazak iz vagona na peron željezničke stanice u Monopoliju ponovo donio one trnce dragosti koji prostruje putnikom pri susretu sa nepoznatim, a sanjanim odredištem.

Ulice koje vode ka centru silaze blagom kosinom u pravcu Jadrana. Već na prvom ćošku iza Željezničke zastajemo da poslušamo lagano prebiranje nečijih prstiju po klaviru. Otvoren prozor na lijepoj zgradi muzičke škole. Docnije ćemo shvatiti da je muzika važan dio života mještana. Prelazimo preko glavnog trga novog dijela grada, koji je na jugu Italije najčešće nastao za vrijeme Napoleonove dominacije. Ova tačka oktagonalno okuplja sve važnije pravce u gradu. Iznajmljeni apartman se nalazio nadomak obale i zidina starog grada. Ušli smo u stan na prvom spratu da se uvjerimo kako smo za skroman novac dobili jedan od najboljih smještaja na Mediteranu. Ni deset minuta pješačenja nas nije dijelilo od srca ove ljudske košnice od kamena – našli smo se na Garibaldijevom trgu.

U desetak dana, koliko ćemo ostati u varoši na Jadranu, nekoliko puta ćemo sjedjeti na ovom trgu uz kafu ili sladoled. Umjetnost dokolice koju mlađi žargonski nazivaju bleja nigdje nema toliko smisla kao na mediteranskim trgovima. Sjetim se ovakvih trenutaka na obali s one strane jadranskog kanala – u Splitu, na Voćnom trgu, recimo. Isti je to doživljaj svijeta. Isti rukopis – kamen, more, nebo. Ovdje, okružen lavirintom kaldrmisanih uličica oivičenih bijelim kućama, na koje su kao jagode na travku nanizani mali trgovi, crkvice, balkoni sa cvijećem, čovjek može da razmisli o istoriji – zbiru događaja koji su nužno doveli do raskošnih trenutka dokolice. Život unaokolo buja, kipi, šumi, miriše, govori bezbroj jezika. Uvijek je teško odvojiti se od mjesta koje te uspori na tvoju prirodnu brzinu – na srećnu nepomičnost guštera na kamenu.

Ali Monopoli ima toliko toga da ponudi. Nekoliko koraka dalje i divljenje se uveća. U istorijskoj gradskoj luci drijemaju čamci tipa gozzo. U njegovu slavu ispjevane su mnoge ribarske pjesme. U gradu se održava i festival pjesama o čamcu goco. Zidine tvrđave i pročelja zgrada kao da su tu tek da uokvire prizor. Jedna fasada odaje istorijski sloj u okamenjenom pamćenju grada – ovdje je nekad gospodarila i Venecija. To kaže palata Martinelli sa neogotičkim prozorima.

Iz luke ponovo zaronimo u splet starogradskih sokaka. Iznenađenja ne prestaju. Sjenovita bočna ulica se završava pročeljem koje se skoro ne vidi od cvijeća. Lijevo, iznad starih topova, kroz prozorče na zidinama pojavi se jadransko plavetnilo. Konoba bez ijednog gosta, stolice na vrelom suncu u vrijeme popodnevne pauze. Italijani razgovaraju na ulici kao da zapijevaju. Ovuda su prvo koračali balkanski doseljenici Mesapi, potom Rimljani. Kada su Ostrogoti razorili Egnaciju u 6. vijeku, preživjeli stanovnici su naselili Monopoli. Jedan od korijena ovog grada je izbjeglički. A ime grada u sebi krije grčki izraz Monos Polis, što znači „Jedinstven grad“. Da, zaista jeste jedinstven. Sa druge strane, nemoguće je previdjeti sličnost sa apulijskim jadranskim gradovima kao što su Polinjano ili Bari. Ali i sa onima sa druge obale, od Poreča preko Trogira do Kotora.

Pred nama iskrsava moćna crkva. Njeno pročelje govori o vjerskom žaru i dubokom džepu nekadašnjih mještana. Katedrala Gospe od splava (Maria della Madia) je mjesto gdje se isprepliću različiti istorijski slojevi. Monopolijem je vladala Vizantija, a zatim Normani. Početkom njihove vladavine odigrala se priča koja se docnije pretvorila u ovu katedralu. Noć 16. decembra 1117. godine. Oskudica u građevinskom materijalu zaustavila je gradnju krova glavne gradske crkve. Talasi u luku nanose drveni splav. Na njemu je ikona Bogorodice. Madonna della Madia – Gospa od splava. Drvene grede splava – bilo ih je trideset i jedna – postaju japija za crkveni krov. Ovaj događaj se i danas svake godine svečano obilježava i duboko je utkan u identitet lokalnog stanovništva. Katedrala je obnovljena i proširena u 18. vijeku. Jednom sam ušao u nju. Unutrašnjost je bogato ukrašena šarenim mermerom, a u njoj se čuva ikona Bogorodice – Gospe od splava. Na trgu pred crkvom prisustvovali smo koncertu učenika ovdašnje muzičke akademije. Treba li reći da je prostor bio premali za broj ljudi koji su htjeli da čuju kako omladina svira. Šeling je prije više od dva vijeka zapisao da je arhitektura zamrznuta muzika. To veče su živa, tečna muzika i okamenjena muzika katedrale bile u ljubavnom zagrljaju.

Svaki grad ima nekoliko porodica koje su u njemu ostavile dubok trag. U Monopoliju je to prije svih porodica Palmijeri. Zato je prirodno da jedan od glavnih starogradskih trgova nosi njihovo ime. Na njemu se nalazi palata koja svjedoči o nekadašnjoj moći te porodice. Ova plemićka loza je francuskog porijekla. U Napuljsku kraljevinu su se doselili u 16. vijeku. Značenje imena Palmijeri je povezano sa Svetom zemljom. U srednjem vijeku je to bio naziv za hodočasnike koji su se vraćali iz Jerusalima, noseći sa sobom grančicu palme kao dokaz hodočašća. Palmijeri iz Monopolija u svom grbu imaju viteški šljem i štit na kome su ukrštene tri palmine grančice i dvije zvijezde.

Na palati koja je ostala iza porodice vidi se kasnobarokni uticaj koji je na jugu Italije imao Leče. Ostalo je zapisano da je Frančesko Paolo Palmijeri krajem 18. vijeka izgradio palatu sa više od 100 soba, od kojih su mnoge ukrašene freskama. Tu su i privatna kapela te galerija u kojoj su domaćini izlagali svoje bogate umjetničke zbirke i antičke predmete. Tokom napoleonske ere ovdje su boravili i sami kraljevi Napulja – Napoleonov brat Žozef Bonaparta, a nakon njega i Žoašen Mira 1813. godine. Postoji priča da je Mira svojim dijamantom urezao ime na ogledalu u jednom od salonskih prostora. Moćna porodica posjedovala je ogroman broj nekretnina, palata i velikih utvrđenih seoskih imanja. Ali biologija je neumoljiva. Godine 1921. u samoći je preminuo posljednji izdanak te loze, markiz Frančesko Saverio Palmijeri. Budući da nije imao potomstva sav svoj imetak zavještao je lokalnoj dobrotvornoj organizaciji, pod uslovom da se u palati otvore dječiji vrtić i škola umjetnosti i zanata.

Istorijska melanholija najbolje se prevladava dobrim objedom u nekoj živahnoj konobi. Ni mi nismo oklijevali da primijenimo taj lek. Odlučili smo da probamo domaći specijalitet – „Il coccio del Vicoletto“ u restoranu Al Vicolleto. U zemljanoj posudi – kočio – pripreme se špagete sa morskim plodovima, a odozgo se zapeče poklopac od testa koji zadržava aromu i paru u sudu sve dok je konobar ne otvori makazama na stolu. Uz bijelo apulijsko vino i „grne iz sokačeta“ kako sam prigodno preveo naziv ovog jela, zaboravili smo istorijske sjene u toploj apulijskoj noći.

Vizantijska mistika, pa mletačka razigranost u arhitekturi, normanska sinteza orijenta i okcidenta, sve su to sedimenti u ovdašnjoj duši. Ali najvidljivije tragove su ostavili španski napuljski kraljevi. Popravili su postojeća utvrđenja i dodatno utvrdili grad da bi ga obezbijedili od otomanskih gusarskih upada. Sada su bedemi na mjesečini čista turistička razglednica. S nevjericom sam zastao pred jednom kulom ispred koje je plakat obavještavao da je u njoj izložba dvojice slikara – Đorđo de Kirko i Marino Marini. Morao sam da uđem. Unutrašnjost utvrđenja pretvorena u reprezentativni izložbeni prostor bila je bezljudna. Baš kao i slike koje je između 1909. i 1919. godine stvorio De Kirko, rodonačelnik metafizičkog slikarstva. Do sada sam se divio reprodukcijama njegovih djela. Sada su ispred mene melanholični, potpuno prazni mediteranski trgovi, nerealne oštre sjenke, antički kipovi, arkade i vozovi u daljini. Krojačke lutke bez lica sjede u zatvorenim prostorima. Bez njega ne bi bili mogući ni Dali ni Magrit. Ni Milena Pavlović-Barili. Ovaj slikar je spojio svoje grčko djetinjstvo među antičkim ruševinama, svoj studij slikarstva u Atini i lektiru Šopenhauera i Ničea u Minhenu – meni su ta oba svijeta bliska, antički Mediteran i njemačka filozofija – na takav način da me to, ovdje u Monopoliju ponovo do srži potreslo. Ali i samo mjesto izložbe – kameni svodovi, slike, prozor prema Jadranskom moru – nosilo je gotovo istu poruku da je svijet nepodnošljivo lijep u svojoj prolaznosti.

Drugi slikar, poznatiji kao vajar, takođe jedno od vodećih italijanskih i evropskih imena, Marino Marini, skoro da mi je više prijao od mog omiljenog umjetnika. Njegov kolorit nije umnožavao sjetu već ju je liječio vedrinom. Izlazim iz galerije u blagu noć. Razmišljam o tome da nije samo presudno šta vidiš, već i gdje se nalaziš dok gledaš. Miro u Barseloni. Maks Ernst u Brilu. Munk u Oslu. Kete Kolvic u Kelnu. Oto Diks u Berlinu. Sava Šumanović u Leskovcu.