Počasti za Mladića, prezir za žrtve

Država Srbija je svim raspoloživim kapacitetima stala iza mrtvog tela Ratka Mladića. Za institucije ove zemlje, Mladić možda jeste pokojni, ali njegov duh nije upokojen; naprotiv, živi, živi duh zločinački, živeće vekovima. Telo osuđenog ratnog zločinca dopremljeno je u Srbiju Vladinim avionom, a porodicu i pokojnika je na tom putu pratio ministar pravde u Vladi Republike Srbije, Nenad Vujić. Mladićev mrtvački kovčeg bio je uvijen u državnu zastavu Srbije, a kovčeg su nosili pripadnici Vojske Srbije.

Komemoracija će biti održana u Domu vojske, a sa aerodroma je Mladićevo telo odvezeno na Vojnomedicinsku akademiju na obdukciju. Mrtvi zlikovac će biti izložen u Crkvi svetog Luke u Skojevskom naselju, gde će poklonici ratnih zločina moći da mu se poklone. Država Srbija i njene institucije, od Vlade, preko vojske do crkve, zajedničkim snagama organizuju kolektivnu crnu misu i poklonjenje đavolu koje će trajati nekoliko dana nad odrom arhizločinca, masovnog ubice i oličenja zla.

Ministar Vujić je na konferenciji za medije govorio o ljudskom dostojanstvu, kazni koja ne sme preći u osvetu, i civilizacijskim tekovinama. Poručio je da porodica ima pravo da generala Mladića sahrani na dostojanstven način, dok građani imaju pravo da mirno iskažu pijetet prema pokojniku. Međutim, postavlja se pitanje da li su nacisti imali pravo da iskažu pijetet prema svojim vođama, poput Himlera i Ajhmana.

Ministar insistira na mirnom i dostojanstvenom ispraćaju, ali kako se mirno odaje pošta ratnom zločincu? Na komemoracijama velikih umetnika, poštovaoci izražavaju pijetet kroz umetnost, dok kod masovnog ubice to nije moguće. Ljudsko dostojanstvo, kako tvrdi Vujić, je pravo koje se ne može debatovati, ali da li se to važi samo za porodice ratnih zločinaca?

Žrtve Mladićevih zločina, koje su ostale bez svojih članova porodice, ne mogu mirno sahraniti svoje voljene, dok se posmrtne počasti odaju njegovom telu. Moralni slom društva se očigledno manifestuje kroz ignorisanje prava žrtava i glorifikaciju zločinaca. Ovaj neljudski performans prolazi bez vidljivijeg otpora, dok se tek retki pojedinci suprotstavljaju glorifikaciji zločinaca i prekrajanju istorije.

Na kraju, sahrana Ratka Mladića nije samo sahrana jednog čoveka, već simbol moralnog sloma društva koje se prepušta kultu smrti i ubijanja, što vodi u samouništenje. Srbija se suočava sa teškom dijagnozom – društvo koje je izgradilo identitet na zločinu i patnji, ne može očekivati svetlu budućnost.