Smrt Ratka Mladića: Naslijeđe zločina i nova pitanja za žrtve

Ratko Mladić je biološki mrtav, ali ostaje živo pitanje: što njegovim žrtvama i preživjelima ostaje nakon vijesti iz Scheveningena? Vijest da je u bolnici Rezidualnog mehanizma u Haagu, u 84. godini, preminuo bivši zapovjednik Vojske Republike Srpske Ratko Mladić, pravomoćno osuđen za genocid u Srebrenici, progon, istrebljenje, ubojstva, deportacije, prisilno premještanje stanovništva, teroriziranje i protupravne napade na civile tijekom opsade Sarajeva te uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce, u formalnopravnom smislu označila je kraj jedne ere. Za međunarodne pravosudne institucije postupak je završen, a 'slučaj Mladić' stavljen ad acta.

No u danima nakon njegove smrti, dok se službeni Beograd i Banja Luka bave logistikom sprovoda, istragama o uzrocima smrti i novim krugom političke mitologizacije, u Potočarima, Sarajevu i povratničkim naseljima istočne Bosne nema osjećaja trijumfa ni povijesne katarze. Umjesto toga, vlada tišina koja o manjkavostima formalne pravde govori glasnije od bilo kakvih velikih riječi. Mladić je doživio duboku starost. Tisuće njegovih žrtava nisu. Njihovi su životi nasilno prekinuti, a njegova smrt, umjesto očekivanog smiraja, otvara novu vrstu društvene i intimne praznine.

Za preživjele Srebreničane presuda kojom je Mladić osuđen na doživotni zatvor bila je tek djelomična i zakašnjela satisfakcija. Pravni sustavi počivaju na pretpostavci da kazna donosi neku vrstu poravnanja. Na terenu je, međutim, stvarnost drukčija. Obitelji žrtava ostaju u trajnom vakuumu jer društvo u čije je ime Mladić zapovijedao strijeljanja i druge zločine odbija prihvatiti njegovu odgovornost kao vlastiti problem.

Umjesto trijumfa, u njihovim riječima dominiraju dostojanstvo, inzistiranje na neizbrisivim povijesnim činjenicama i potraga za kostima nestalih. 'Zahvalna sam Haškom tribunalu što su održali riječ i ratnom zločincu doživotnu kaznu proveli bez smanjenja ili ublažavanja', poručila je Kada Hotić, potpredsjednica Pokreta 'Majke enklava Srebrenica i Žepa', kojoj su u genocidu ubijeni sin i suprug. 'Bilo bi mi izuzetno teško da su ga oslobodili prije vremena. Bitno je da je ostala neporemećena doživotna kazna, to će ostati u zapisima. Za takav zločin, takva kazna. On je svoj život završio, a dalje neka mu sudi dragi Bog', rekla je Hotić.

Da Mladićeva biološka smrt ne umanjuje institucionalni značaj presude smatra i Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida. 'Ratko Mladić je umro, ali njegova djela, odnosno nedjela, ostaju', rekao je Tahirović, naglašavajući da fokus i dalje mora biti na istini, a ne na biološkom kraju jednog čovjeka. 'Moramo nastaviti raditi da svatko zna pravu istinu, a to je da Mladić nije bio heroj, već ratni zločinac i kukavica koja se godinama skrivala po Srbiji, bježeći od pravde. Heroji se ne kriju.'

Dok se medijski i politički mainstream u Srbiji bavi obdukcijom, transportom i mjestom sahrane, stvarnost obitelji žrtava ostaje ista kao i dan prije Mladićeve smrti. Oni i dalje traže kosti svojih nestalih. Biološki odlazak čovjeka koji je bio jedan od ključnih zapovjednika u sustavu zločina i masovnih grobnica u istočnoj Bosni podsjeća na surovu činjenicu: Mladić je sa sobom u grob odnio i tajne o lokacijama sekundarnih i tercijarnih grobnica koje do danas nisu pronađene. Sve posljedice s kojima se obitelji danas suočavaju, podsjećaju iz udruženja, izravna su posljedica upravo Mladićevih nekadašnjih odluka i vojnih zapovijedi.

Najave mogućeg institucionalnog žaljenja, otvaranje knjiga žalosti i organiziranje desničarskih skupova u Republici Srpskoj, kao i političke spekulacije u Beogradu, za žrtve nisu samo uobičajena politička provokacija. One su dio procesa aktivne sekundarne traumatizacije. Kada javni prostor i vladajuće strukture preuzmu ulogu onih koji relativiziraju ili otvoreno žale osuđenog ratnog zločinca, preživjelima se šalje jasna poruka: vi ste, a ne zločinac, anomalija u ovom sustavu. Predsjednica Udruženja 'Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa' Munira Subašić, koja je preživjela genocid, upozorava da fizički odlazak krivca ne zaustavlja ideološki pritisak pod kojim žrtve žive. 'Majke žrtava genocida još uvijek nose bol u svojim dušama', izjavila je Subašić, govoreći o regionalnom odjeku vijesti. 'Još uvijek slušamo poricanja, još uvijek slušamo kako je Ratko Mladić bio heroj za Srbe', dodala je.

Za povratnike u Srebrenicu i okolna mjesta ovi dani ne donose refleksiju o prošlosti, već opravdani strah od sadašnjosti. Umjesto smirivanja tenzija, smrt Mladića može donijeti novu plimu agresivnog nacionalizma, podsjećajući Bošnjačku povratničku zajednicu na njenu trajnu ranjivost.

Možda najteža spoznaja koja dolazi u danima nakon Mladićeve smrti jest ona o trajnosti njegova nasljeđa. Biološki sat otkucava za obje strane: umiru arhitekti zločina, ali umiru i preživjeli svjedoci, Majke Srebrenice i logoraši. Trauma, međutim, ne nestaje sa smrću svojih nositelja. Ona se prenosi na nove generacije. Nakon Mladićeve smrti pred društvom stoga ostaje znatno teži i dugotrajniji zadatak od haških suđenja. Djeca rođena nakon srebreničkog genocida danas su odrasli ljudi. Među njima su oni koji nasljeđuju teret nepriznatog genocida i sustavne nepravde, ali i oni kojima se kroz obrazovni sustav, navijačke koreografije i uličnu ikonografiju Mladić i dalje predstavlja kao mitski heroj. Upravo je tu možda najvažniji odgovor na pitanje što ostaje nakon Scheveningena. Fizički nestanak Ratka Mladića ne znači i nestanak svijeta koji ga je proizveo, štitio, skrivao i, u dijelu društva, pretvorio u simbol. Njegova biologija je mrtva. Ideologija nije.