Svijet u plamenu: Ekstremni požari u novoj klimatskoj realnosti

Ova sezona je dala konačnu potvrdu da smo ušli u novu eru požara. Ovdje dolazimo i do pojma koji ćemo, nažalost, sve češće koristiti, a to je „požarno vrijeme“ (engl. fire weather), odnosno vremenski uslovi pogodni za nastanak i brzo širenje požara. Čovjek će možda baciti opušak, zapaliti vatru ili namjerno izazvati požar. Ali, visoke temperature, dugotrajna suša, niska vlažnost vazduha i jak vjetar stvaraju pejzaž spreman da gori.

Postoje rečenice koje vremenom dobiju sasvim drugo značenje od onog s kojim su napisane. Kada je Chris Isaak prije više od tri decenije pjesmu „Wicked Game“ otpočeo riječima „The world was on fire…“, sigurno nije govorio o klimatskim promjenama. Danas, međutim, ta metafora sve manje zvuči kao metafora. Upravo riječima „The world is on fire“ tokom avgusta ove godine počinjale su informativne emisije u: Francuskoj, Španiji, Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi. Podaci Evropskog informacionog sistema za šumske požare (EFFIS), kojim upravlja Zajednički istraživački centar Evropske komisije – JRC, pokazuju da je od početka 2026. do 13. avgusta u Evropskoj uniji izgorjelo 568.415 hektara, što je površina veća od Luksemburga. Ovogodišnja opožarena površina u EU je više nego dvostruko veća od dvadesetogodišnjeg prosjeka.

Požari, naravno, nijesu nova pojava. Oni su prirodni dio mnogih ekosistema i postojali su mnogo prije industrijske revolucije i klimatskih promjena izazvanih ljudskim djelovanjem. Ono što je novo jeste njihov intenzitet, učestalost i trajanje. Požari se pojavljuju na mjestima na kojima ranije nijesu bili uobičajeni i u ekstremnim slučajevima razvijaju sopstvenu dinamiku. Iza njih ostaje degradirano zemljište, gubitak biodiverziteta, emisije ugljen-dioksida, ugrožen kvalitet vode i vazduha, povećana erozija i veći rizik od bujičnih poplava nakon obilnih kiša.

U SAD i Kanadi naučnici i satelitski analitičari već oko dvije decenije bilježe i tzv. pirokumulonimbuse, tj. ogromne olujne oblake koji nastaju iznad dramatično snažnog požara. Ekstremni pirokumulonimbusi mogu dosegnuti visinu od oko 45.000 stopa, odnosno gotovo 14 kilometara, probiti se u donju stratosferu, razviti veoma organizovanu cirkulaciju i proizvoditi vlastite munje. U toj fazi više ne govorimo o običnom požaru, koji se jednostavno može ugasiti raspoloživom opremom. Problematično je i to što se noći više ne hlade kao ranije. Ovo je važna posljedica zagrijavanja. Tradicionalno je noć vatrogascima davala predah, jer temperatura padne, vlažnost poraste, vegetacija malo povrati vlagu i intenzitet požara oslabi. U toplijoj klimi taj „noćni reset“ je slabiji. Požar zato može nastaviti intenzivno da gori i tokom noći, što mijenja čitavu logiku gašenja i povećava iscrpljenost vatrogasaca.

Požarna sezona više nije jasno ni ograničena sezona, jer se tradicionalni kalendar požara mijenja. To ima ogromne posljedice za organizaciju vatrogasnih službi, budžete, ljudstvo i opremu. Uz navedeno, požar većih razmjera ne troši samo vegetaciju, već neprestano usisava i okolni vazduh, pa može stvarati veoma snažne lokalne vjetrove, koji otežavaju borbu sa vatrenom stihijom. Stoga se na snimcima ekstremnih požara vide stabla koja se povijaju i odjeća vatrogasaca koja snažno vijori, čak i kada meteorološki vjetar sam po sebi ne objašnjava takvu silinu.

Evropska agencija za životnu sredinu upozorava da će broj dana sa visokim rizikom od požara rasti širom Evrope, a najveće apsolutne vrijednosti i porast očekuju se u južnoj Evropi. Za Mediteran se, sa rastom globalne temperature, očekuje značajno povećanje požarnog rizika, a prema modelima Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC), površina zahvaćena požarima mogla bi porasti oko 40 odsto pri globalnom zagrijavanju od 2°C, odnosno čak oko 100 odsto pri zagrijavanju od 3°C.

Ova sezona je dala konačnu potvrdu da smo ušli u novu eru požara. Ovdje dolazimo i do pojma koji ćemo, nažalost, sve češće koristiti, a to je „požarno vrijeme“ (engl. fire weather), odnosno vremenski uslovi pogodni za nastanak i brzo širenje požara. Čovjek će možda baciti opušak, zapaliti vatru ili namjerno izazvati požar. Ali, visoke temperature, dugotrajna suša, niska vlažnost vazduha i jak vjetar stvaraju pejzaž spreman da gori. Dakle, klimatski i meteorološki uslovi u trenutku kada požar počne određuju koliko će se brzo vatra širiti i koliko će je teško biti zaustaviti. Time se stvara začarani krug u klimatskom sistemu, jer toplija klima povećava rizik od požara, a veliki požari oslobađaju dodatni ugljen-dioksid, metan i druge gasove s efektom staklene bašte, čime se zadržava oslobođena toplota u atmosferi, uništavaju prirodni ponori ugljenika i pojačava efekat pojave novih požara.

Ako se požari danas ponašaju drugačije nego prije 30 ili 50 godina, onda ni sistemi zasnovani na iskustvu prethodnih decenija više nijesu dovoljni, pa gubimo istorijsko iskustvo kao pouzdan vodič za budućnost. Sistemi zaštite, infrastruktura, način upravljanja šumama, pa čak i procjene gdje je bezbjedno graditi, zasnovani su na klimatskim i požarnim uslovima iz prethodnih decenija. Ali, klima u kojoj su ti sistemi projektovani više nije ista.

Sve ove činjenice Crna Gora bi trebalo veoma ozbiljno da shvati. Podrška iz vazduha može biti presudna u gašenju, ali ona ne može zamijeniti prevenciju, uređene šume, protivpožarne puteve, uklanjanje gorivog materijala, ranu detekciju, dobro opremljene lokalne službe zaštite i spasavanja, obučene vatrogasce i odgovorno ponašanje građana. Jasno je da nam je potrebna nova filozofija zaštite. Pitanje više nije da li ćemo imati požare. Imaćemo ih. Decenijama smo sistem gradili oko pitanja kako što brže ugasiti požar. Klimatske promjene nas tjeraju da postavimo drugo pitanje. Kako urediti prostor i organizovati društvo tako da požar ne preraste u katastrofu? To podrazumijeva pomjeranje pažnje sa odgovora na katastrofu ka upravljanju rizikom prije nego katastrofa nastane. Zbog toga odgovor na novu eru požara mora biti prevencija i pitanje kako upravljamo šumama i vegetacijom, gdje gradimo, kako organizujemo naselja na dodiru sa šumskim područjima, koliko rano otkrivamo požare i koliko su zajednice pripremljene da žive sa rizikom koji se povećava.