Posljedice pustošenja u Pivi tokom Drugog svjetskog rata

Posljedice pustošenja njemačkih i italijanskih divizija, uz koje je pristajao i bugarski 61. pješadiski puk, na durmitorskom i u okviru njega pivskom području, bile su: 1395 pobijenih i živih spaljenih ljudi, žena i djece; preko 6000 spaljenih zgrada za stanovanje i štala za stoku; 70.000 grla pobijene sitne i krupne stoke. Zoran Glomazić ukazuje da "nažalost precizan broj nastradalih nikada neće biti utvrđen, jer su nestale čak i čitave porodice, pa i cijela bratstva, tako da nije bilo preživjelih koji bi znali tačan broj i imena stradalih. Neki su na stratištima u istom trenu ugledali svjetlost života i pakao smrti" (Pobjeda, 03.06.2023. godine).

Stravični je spisak zločina koje su izvršili nacistički zlikovci iz okupatorskih divizija u Pivi. U tim bestijalnim zločinima se posebno istakla 7. SS divizija „Princ Eugen“ - divizija krvnika. Obren Blagojević zaključuje: "Ukupno je u Petoj ofanzivi u Pivi bilo oko 1080 žrtava, bez poginulih u borbama, od čega u Župi Pivskoj oko 910, a na Planini oko 170. Tako je Piva samo u ovim danima izgubila oko 10 % svog cjelokupnog stanovništva, a sama Župa Pivska i oko 15%" (Obren Blagojević, "Piva", SANU, Beograd, str. 589).

Tih mjeseci kao da je priroda htjela da pomogne napaćenom narodu. Iz uništenih i zgaženih njiva je poraslo žito i kumpijer, a trava je rodila kao nikad ranije. Sa suzama u očima su tu nevjerovatnu rodnu godinu povezivali sa prolivenom krvlju njihovih najbližih, prijatelja, kumova i komšija. On je, kao i Obrad Cicmil, Vidoje i Ljubo Žarković, neposredno doživio tu jezivu sliku svog zavičaja. O tome će ostaviti svoje zapise u kojima kaže: "Polovinim juna čitava Piva je pružala sliku pravog užasa i pustoši. Narod desetkovan, unezvijeren, zastrašen, namučen, živio je u pećinama, u improvizovanim jatarama, pod drvećem. U crno su bile zavijene sve porodice. Ili se mùkom mučalo, ili samo o tragediji govorilo. Kuće spaljene, staje izgorele, stoka opljačkana, brašno nestalo. Pa ipak živjeti se moralo, sve je iznova počinjalo. Nas nekolicina, obilazili smo pojedine grupe u zbjegovima i ponešto razgovarali. Nikad u toku čitavog rata ti razgovori nijesu bili teži i neprijatniji. Kako ćeš razgovarati sa seljakom koji je juče izgubio pola familije, pola stoke, kuću i sve što je imao… Pa ipak ti teško ucvijeljeni ljudi primali su nas i tih prvih dana i nevoljno slušali naše priče. No, bilo je, istini za volju i mrkih pogleda i neradog dočekivanja i riječi prijekora, pa i optužbi da su partizani svemu zlu krivi jer su navukli u Pivu tolike njemačke divizije. Naročito su ovakve ideje u narodu širili pročetnički elementi, koji su se postepeno vraćali iz Nikšića „ispod skuta Italijana i Nijemaca“ gdje su se aprilskih i majskih dana sklonili ispred partizana" (Obren Blagojević, isto).

Obren Blagojević, FOTO: Privatna arhiva Obrad Cicmil piše: "Pivski kraj je ostao okrvavljen, popaljen i opljačkan. Preživjeli su počeli da izlaze iz zbjegova i traže rodbinu i poznanike, ali su nalazili samo ugljenisane i nesahranjene leševe. I preživjeli borci sa Sutjeske su počeli ubrzo da pristižu u ovaj kraj, pojedinačno ili u grupama. Tražili su mjesto da predahnu i nečim da se okrijepe. A sve od Sinjajevine do Zelengore je bilo opustošeno. Tako je baš tih dana, čim su se povukle neprijateljske jedinice i pogasile vatre na zgarištima popaljenih sela, po vrletima su još trunuli leševi nedužnih žrtava fašističkog terora" (O. Cicmil, "Durmitorski NOP odred", str. 233).

Posljedice ovog pustošenja njemačkih i italijanskih divizija, uz koje je pristajao i bugarski 61. pješadiski puk, na durmitorskom i u okviru njega pivskom području, bile su: 1395 pobijenih i živih spaljenih ljudi, žena i djece; preko 6000 spaljenih zgrada za stanovanje i štala za stoku; 70.000 grla pobijene sitne i krupne stoke. Takva je bila slika durmitorskog kraja poslije povlačenja fašističkih divizija, krajem juna 1943. godine" (O. Cicmil, str. 232).

Još jedan svjedok i očevidac užasa Ljubo Žarković saopštava: "Ostaci spaljenih kuća, uništeni usjevi, mnogobrojni krateri od avionskih bombi i raskomadana ljudska tijela na svakom koraku, bila su jedina realnost u kojoj se narod našao" (Lj. Žarković, "Nedajno u Pivi na Durmitoru", Kulturno-prosvjetna zajednica Podgorice, Podgorica, 1999, str. 89).

Vidoje Žarković je početkom septembra 1943. godine po kurirskom zadatku iz Foče upućen prema okolini Nikšića. Put ga je vodio preko Planine Pive, pa je odlučio da svrati u svoje rodno selo Nedajno. On će u svojoj knjizi napisati: "Kada smo stigli na brežuljak Borjanice, pred nama se ukazalo moje rodno selo Nedajno. Ali Nedajno do temelja spaljeno i pusto. Nije bilo nijedne nespaljene kuće, kolibe, štale, telačara… Sve je pod pepelom, pod zgarištem. Obje kuće mog oca i mojih stričeva su pod pepelom. I veliki vitlovi pripremljene građe, oko koje se nekoliko godina mučio moj otac namjeravajući da gradi još jednu kuću za toliku porodicu, bili su pod pepelom. U selu nigdje žive duše: ni ljudi, ni stoke… Mrtvo moje Nedajno! Od tuge sam zanijemio, jedva zadržavajući suze" (V. Žarković: "Stazama slobode", IICG, Podgorica, 2000, str. 131).

Vidoje Žarković, FOTO: Privatna arhiva Preživjeli starina Boriša Blagojević iz Bukovca, ispričao je dr Bošnjaku duboko potresnu priču: "U Bukovcu pustoš, kao i u Miljkovcu. Sve pogorelo: kuće, štale i kolibe. To više selo i nije. Ni pomena o mom Bukovcu. A miriše na dim i paljevinu i na ljudsko meso pečeno. Tuga golema, sve se u pepeo i dim pretvorilo: I moja majka Milja i šćer Jela …" (Dr R. Bošnjak, "Piva 1943.", str.114).

Kakva je trauma ostala kod preživjelog stanovništva, ukazuje činjenica da se dugo nakon tog perioda, vrijeme u Pivi dijelilo na ono prije i poslije Pete ofanzive. Naši roditelji su se sa sjetom i tugom sjećali i jednog nenadnog prirodnog fenomena. Naime, tih mjeseci kao da je priroda htjela da pomogne napaćenom narodu. Iz uništenih i zgaženih njiva je poraslo žito i kumpijer, a trava je rodila kao nikad ranije. Sa suzama u očima su tu nevjerovatnu rodnu godinu povezivali sa prolivenom krvlju njihovih najbližih, prijatelja, kumova i komšija.

MAČ PRAVDE Zaslužena kazna je postepeno stizala fašističke zlikovce pomračenog uma i nacističke krvnike i krvoloke za bestijalne zločine u Pivi i drugim stratištima širom Jugoslavije. Vapaji ranjenih drugova, krici nedužne djece, leleci do neba njihovih majki i sestara, njihove braće i očeva iz zapaljenih ognjišta - tražili su pravdu i osvetu. Pjesnik Ivan Goran Kovačić koga su, zajedno sa dr Simom Miloševićem zaklali lokalni četnici u selu Vrbnica na Sutjesci u svojoj poemi „Jama“ je pjevao: "Svetu slobodu i osvetu slutim". Borci proleterskih divizija su i tokom bitke i nakon proboja na Sutjesci priželjkivali osvetu, koja je našla svoj odraz u tada veoma popularnoj pjesmi: "Zaciktaše puške tanke, osvetnice partizanske".