Stradanje Pivljana u 1943. godini

Polovinim juna 1943. čitava Piva je pružala sliku pravog užasa i pustoši. Narod desetkovan, unezvijeren, zastrašen, namučen, živio je u pećinama, u improvizovanim jatarama, pod drvećem. U crno su bile zavijene sve porodice. Ili se mùkom mučalo, ili samo o tragediji govorilo.

Prema istraživanjima dr R. Bošnjaka, u Dolima su iz porodice Blagojević ubijena 122 člana. To su: Ana, Antonije, Bogdan, Božana, Bojana, Bosa, Brena, Vasilija, Vidosava K., Vidosava M., Vidosava P., Vinka, Vitomir, Vlajka, Vukoman, Vojislav M., Vojislav P., Vukosav, Vukosava, Gojko, Danica M., Danica P., Darinka O., Darinka P., Dobrica, Dragiša, Đukan V., Đukan M., Đukan N., Đula M., Đula N., Zagorka, Zlatija, Ivana, Ilija, Jagoda, Janja P., Janja R., Jela, Jelena, Jelisavka, Ješa, Jovan Mi., Jovan Mih., Jovana Ob., Jovana Obr., Jovana Per., Joka, Komnen, Krstinja, Krsto, Luka, Ljubica A., Ljubica P., Mara, Marija O., Marija S., Cvija, Milan, Mileva A., Mileva O., Milivoje, Šćepanija, Milosav, Milosava J., Milosava K., Minja, Mitra P., Mitra S., Miluša, Milun, Mirko, Miro, Mirčeta, Milorad, Mihailo, Nasta, Nastadin, Natalija, Neđeljko, Nikola I., Nikola S., Njegosava, Obrad M., Obrad T., Panto, Petar A., Petar O., Radmila S., Radomir O., Radomir Ć., Radoš, N., Raduša, Ružica, Rumica, Sava Sp., Sava V., Sava P., Saveta, Savka, Savo, Senka, Simana M., Simana N., Slobodan T., Slobodan M., Stanka, Stanica, Stanko N., Stanko S., Stanojka, Stoja M., Stoja O., Toma, Ćana, Ćetko, Uroš.

Iz sela Rudinice u Dolima je stradalo 65 ljudi. To su: Đuro, Mara, Vida Glomazić; Đorđije, Živana, Boriša, Žarko, Miodrag i Koviljka Gogić; Obrad, Milinko, Vukota, Rosanda, Gospava, Bosiljka i Pava Gutović; Velika, Vinka, Saveta, Mališa, Mitra, Radisava, Stana, Marija, Obrad, Tadija, Simeun, Saveta, Koviljka, Milenka, Milutin, Isailo, Milan, Vidosava, Veljko, Pejka, Sava, Milica, Darinka, Rajko, Senka, Zlatana, Božana i Lenka Đikanović; Stanko Jaredić; Risto, Ruža, Zagorka, Mato, Aneta, Zlatana, Milka, Jovana, Dobrivoje, Miroje, Boško, Đorđije, Kruna, Bajo, Branko, Miljana i Ruža Nikolić.

Iz sela Miljkovac u Dolima je ubijeno 20 osoba, i to: Jela, Milutin, Radovan, Janko, Pejo, Ljubica, Milica, Sveto, Vojo, Timotije, Olga, Vladimir, Drago, Milica, Koviljka i Margeta Pejović; Obrenija Aprcović.

Starina Boriša Blagojević se spasao jer nije nasjeo, nažalost, vrlo uspješnoj propagandi nekih njegovih komšija i rođaka da su Njemci civilizovana vojska koja ne pali sela i ne ubija goloruki i nezaštićeni narod. Ona ide samo oružjem na oružje i ništa više. Uzalud je Komandant mjesta Vasilije Pejović slao proglase svim selima da se hitno sklanjaju u zbjegove. Neki su ta upozorenja tumačili kao propagandu pivskih komunista. Boriša, koji je u toku pokolja imao oko 50 godina, dr Bošnjaku je rekao: 'Nosim breme veliko i u osamdesetim. Teško je odista, ali neka ga. Izdržaću i ovo malo vremena što mi je ostalo dok se ne sretnemo… Nikad ne legnem, niti se probudim, što se plamene buktinje ispred mojih očiju ne pojave. I vidim gori moj Bukovac, gori Miljkovac, gore Rudinice i Seljani. Piva se uždila, pa sagoreše obje i Župa i Planina, kano da su lučeve' (Dr R. Bošnjak, Piva 1943., str.109).

Sumirajući ovu tužnu statistiku zločina u svom rodnom kraju, Obren Blagojević piše: 'Sa tih mnogobrojnih stratišta i gubilišta, osim Miloša Glomazića, jedva je po koji pojedinac uspijevao da se nekako spasi bjekstvom: Neđeljko Tadić iz paljevine u Gornjim Breznima; Ljubinka Tijanić koja je imala samo šest godina, iz paljevine kod Stabanjskog jezera; Pero Lučić, Milovan Živković i Vuko Adžić, iz paljevina u staji Špira Sekulovića u Vodicama - zaseoku sela Seljana, gdje je živ spaljen i iguman Pivskog manastira Ilarion Mijatović, Ljubica Prodan, iz Stabana i vjerovatno još poneko. Mnogo familija je ostalo bez ijedne žive duše, mnogo njih bez ijedne muške glave, mnogo samohranih starica, mnogo sitne siročadi, bez roditelja. Naročito teško je nastradalo stanovništvo selâ: Donja i Gornja Brezna, Bajovo Polje, Duba, Bukovac, Miljkovac, Rudinice, Seljani, Potprisoja, Plužine, Stabana, Jasen, Brljevo, Mratinje, kuda god je prolazila divizija 'Princ Eugen'. Tako je prema naknadnim spiskovima, samo iz bratstva Adžića palo oko 30 žrtava, iz bratstva Blagojevića 220, Vasovića oko 15, Vračara preko 25, Vukovića 20, Glomazića oko 15, Gogića oko 25, Gutovića oko 20, Durutovića preko 20, Đikanovića preko 40, Jovovića blizu 20, Kandića oko 40, Nikolića oko 25, Pejovića preko 20, Pješčića oko 25, Prodana oko 10, Radojičića isto tako, Radojevića blizu 20, Sočica blizu 15 (među njima stari pop Joko sa svih 8 članova familije), Suknovića oko 30, Tijanića oko 25, Todorovića blizu 20, Tufegdžića oko 25, Ćalasana preko 15. Malo je koja od porodica iz Župe Pivske ostala bez ijedne žrtve.'

Ono što se nameće kao zaključak jeste da su zbjegovi bili najsigurnija skloništa i da su se spasili samo oni koji su u njima do kraja ostali. Spasili su se oni koji su vjerovali proglasu VŠ koji je već početkom maja upućen narodu da se sklanja od okupatorske torture i stupa u jedinice NOV i koji su uporno prenosili odbornici po selima. Obren Blagojević o tome piše: 'Na žalost, to mnogi nijesu učinili. Ne zbog toga što taj, na muke i težak život, odvajkada naviknut narod, nije mogao izdržati i te muke i nevolje, već iz drugih razloga. Osnovni je među njima, neosporno, podmukla prevara okupatorskih hordi, koje su, videći napuštena sela u koja su dolazile, poručivale narodu, uglavnom preko kolebljivih elemenata, sa kojima su počeli dolaziti u dodir, da se slobodno vrate svojim kućama i obećavali da će moći, u te proljećne dane, mirno i bezbrižno nastaviti svoje radove na njivama i livadama. Ovakvim porukama su naročito nasijedali, pa za njih i agitovali, neki elementi naviknuti ranije na saradnju sa četnicima. Mnogi ljudi, obmanuti tim obećanjima, sa familijom i stokom vraćali su se svojim kućama i kolibama. Jedan dio stanovništva ne vjerujući da su takva zvjerstva uopšte moguća, nadajući se da će prisustvom kod svojih kuća njih sigurnije sačuvati od paljevina, nije ni odlazio u zbjegove. Bilo je takođe sasvim starih ljudi i žena koji nikako nijesu htjeli da napuste svoje domove i koji su se predavali onakvoj sudbini koja ih je snašla' (Obren Blagojević, 'Piva', SANU, Beograd, str. 589).