Vrhovni sud odbio zahtjev Carina za odlaganje vraćanja plaže

Vrhovni sud Crne Gore donio je 09. jula 2026. godine rješenje kojim je odbio žalbu „Carine“ d.o.o. i potvrdio rješenje Upravnog suda od 05. juna ove godine kojim je odbijen zahtjev za odlaganje izvršenja rješenja Uprave za zaštitu kulturnih dobara.

Prema podacima koje je Centar za istraživačko novinarstvo (CIN-CG) dobio iz Vrhovnog suda, ovaj sud je tako odlučio primjenom člana 47 stav 1 Zakona o upravnom sporu. U obrazloženju rješenja navodi se da je Upravni sud odbio zahtjev tužioca za odlaganje izvršenja rješenja Uprave za zaštitu kulturnih dobara – Područna jedinica Kotor, broj UPI/I-05-174/2026-5 od 16. februara 2026. godine, kojim je naloženo vraćanje u prvobitno stanje lokacije koju čine katastarske parcele 771, 772, 773/1 i 774 KO Baošići, Opština Herceg Novi, kao integralnog dijela zaštićene okoline Prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora, upisanog na Listu svjetske baštine UNESCO-a.

CIN-CG je pisao da je rok od dva mjeseca kojim je Uprava za zaštitu kulturnih dobara (UZKD) naložila kompaniji Carine da vrati nasutu plažu u Baošićima u prvobitno stanje istekao 17. jula. Kako Carine to nijesu uradile, UZKD im je izrekla maksimalnu kaznu od 5.000 eura, uz najavu da će država vratiti plažu u prvobitno stanje.

Iz „Carina” su ocjenili da je ovo rješenje „nezakonito, arbitrarno i proizvoljno”, dodajući da je „posebno zabrinjavajuće to što Upravni sud u svom obrazloženju nije uzeo u obzir, niti je jednom riječju pomenuo bilo koji dokaz o šteti koju kompanija Carine trpi usljed nezakonitih odluka UZKD”. Naveli su da o ovom i drugim pitanjima teku sudski postupci pred Upravnim i Vrhovnim sudom Crne Gore.

Iz Vrhovnog suda su kazali da je „nakon razmatranja spisa predmeta, pobijanog rješenja i žalbenih razloga, Vrhovni sud ocijenio da je žalba ‘Carine’ d.o.o. neosnovana”. Vrhovni sud je ukazao da član 15 stav 2 Zakona o upravnom sporu propisuje da se izvršenje upravnog akta može odložiti ako bi njegovim izvršenjem tužiocu nastupila nenadoknadiva šteta, ako odlaganje nije protivno javnom interesu i ako se njime ne bi nanijela šteta protivnoj stranci ili zainteresovanom licu.

Vrhovni sud je prihvatio zaključak Upravnog suda da tužilac nije učinio vjerovatnim postojanje osnova za odlaganje izvršenja osporenog rješenja, odnosno da nije dokazao da bi njegovim izvršenjem za tužioca nastupila nenadoknadiva šteta kao jedan od kumulativno propisanih uslova iz člana 15 stav 2 Zakona o upravnom sporu. Sud je cijenio razloge koje je tužilac isticao u žalbi, uključujući izmaklu korist u vidu prihoda od hotelskog kompleksa tokom turističke sezone, odgovornost prema turoperatorima, izloženost penalima i naknadi štete, reputacionu štetu na međunarodnom turističkom tržištu, štetu po javni interes, kao i direktan negativan uticaj na boravišne takse i turističke naknade.

Vrhovni sud je ocijenio da šteta na koju se tužilac poziva nije šteta koja bi prevazilazila obim nenadoknadive štete, navodeći da nenadoknadiva šteta podrazumijeva nastanak takvih štetnih posljedica čije bi otklanjanje u redovnom toku stvari bilo objektivno nemoguće i koje se ne mogu nadoknaditi novčanom naknadom.

Vrhovni sud je takođe ocijenio da prigovori tužioca kojima se ukazuje da je osporeno rješenje donijeto iako su radovi izvedeni na osnovu pravosnažne građevinske dozvole, kao i primjedbe koje se odnose na zakonitost postupka donošenja tog rješenja, nijesu od značaja za odlučivanje o zahtjevu za odlaganje izvršenja. Prema obrazloženju suda, ta pitanja mogu biti predmet ocjene isključivo u postupku ispitivanja zakonitosti osporenog rješenja.