Golootočke žrtve i dalje čekaju pravdu

Goli otok, malo nenaseljeno ostrvo u Kvarnerskom zalivu, postalo je poznato u svijetu po logoru koji je označen kao najveće mučilište u Evropi tokom 20. vijeka. Tu je državno i komunističko rukovodstvo Jugoslavije utamničilo komuniste koji su 'skrenuli sa linije Partije' poslije sukoba sa Staljinom. Robijaši su na ovom ostrvu, kao i u ostalim logorima u zemlji, bili izloženi najsurovijim oblicima psihofizičke torture, nadmašujući čak i koncentracione logore u Sovjetskom Savezu.

Oblici mučenja su često bili takvi da je realnost nadmašivala maštu. Mnogi ljudi su ubijani, a neki su se odlučivali na samoubistvo kako bi sebi skratili muke. Značajan broj je umro zbog nepodnošljivih životnih uslova. Mrtve su bacali u more, sahranjivali na ostrvu i na kopnu, a da im se ni groba ne zna. Nijesu im dozvoljavali ni dostojanstvene sahrane. Akademik i književnik Dragoslav Mihailović nazvao je Goli otok 'ostrvo smrti'.

Dugo je Goli otok bio skriven od javnosti. Tek početkom devedesetih godina počinju se objavljivati knjige čiji su autori robijaši, ili su nastale na osnovu njihovih svjedočenja. Javnost se lako mogla uvjeriti da su tamo stradali nevini ljudi koji su pokazali rodoljublje tokom Narodnooslobodilačke borbe. Mnogi su bili učesnici oba Balkanska i oba svjetska rata i nosioci brojnih domaćih i stranih odlikovanja.

U oktobru 1990. godine logoraši su formirali Udruženje 'Goli otok', koje je značajno doprinijelo da se započne sa njihovom rehabilitacijom. Na zahtjev Udruženja, Predsjedništvo RCG, predvođeno predsjednikom Momir Bulatovićem, donijelo je Izjavu u kojoj se najoštrije osuđuje grubo kršenje ljudskih prava, zlostavljanje i teror nad logorskim deportircima. U Izjavi se zahtijeva moralna i pravna satisfakcija nevino stradalima, dok kreatori i izvršioci zločina moraju snositi odgovarajuće posljedice (26. mart 1991. godine).

Na osnovu ove Izjave, Skupština RCG je na sjednici 16. januara 1992. godine, pod predsjedavanjem dr Rista Vukčevića, donijela Deklaraciju o osudi kršenja ljudskih prava i zloupotrebe vlasti. Ova Deklaracija je bila dobar osnov za rehabilitaciju golootočkih žrtava. Pojedini trgovi dobili su imena po golootočkim žrtvama, a i neke ulice nose imena robijaša za njihove ratne zasluge. Održan je niz javnih tribina na kojima je osuđena surovost i nehumani odnos prema ibeovcima, a objavljen je značajan broj knjiga o životu robijaša u informbirovskim kazamatima.

Dok je postojalo Udruženje 'Goli otok', nešto se dešavalo, ali kako su članovi silazili sa životne scene, njegov uticaj je polako slabio, dok se nije potpuno ugasio. Teško se može sjetiti kada je posljednji put položeno cvijeće na spomenik žrtava. Javnost, laička i akademska, zaćutala je, iako nije imala pravo na to.

Prije dvije godine predsjednik Crne Gore, Jakov Milatović, pokrenuo je inicijativu za rehabilitaciju golootočkih žrtava, nazivajući taj period najcrnjom mrljom u istoriji našeg naroda. Predložio je Skupštini Crne Gore da usvoji Zakon o obeštećenju porodicama, ali taj predlog nažalost nije prihvaćen. U posljednje dvije godine emitovan je niz emisija o stradanju ibeovaca, a objavljeno je i nekoliko tekstova u štampanim medijima. Goli otok ne bi trebao da nestane iz elektronskih medija, niti sa stranica štampanih medija, jer nema bržeg sredstva u oblikovanju društvene svijesti od medija.

Nažalost, u posljednje vrijeme pojavljuju se ljudi iz javnog života koji se oštro suprotstavljaju rehabilitaciji robijaša, koji ne posjeduju nikakvu empatiju prema golootočkim žrtvama. Neki čak nazivaju inicijativu predsjednika Milatovića populističkom. Sramota! Ovi ljudi ili ne znaju šta se dešavalo na Golom otoku, ili istina ne odgovara njihovim stavovima. Prave veliki grijeh prema žrtvama.

Koliko god bila visina obeštećenja porodicama, ona će biti simbolična, jer jedan dan na Golom otoku, po riječima poznatog logoraša Vlade Dapčevića, bio je teži nego 11 godina u zatvoru u Požarevcu. Slovenija, Hrvatska i Srbija obeštetile su porodice logoraša, ali u Crnoj Gori, izgleda, za to još nema volje. Treba im vratiti nepravedno oduzeta odlikovanja za ratne zasluge, kao i lične stvari – satove, pištolje. Izgleda da ne postoji adresa koja bi mogla pružiti informacije o tome. Jednom dobijeno pravo, ne može se izgubiti, ali to ne važi za golootočane.

Potreba je da se logoraši odlikuju novim odlikovanjima za ratne zasluge, jer su robijali kada su se ta odličja dodjeljivala. Mnogi su zaslužili orden 'Narodnog heroja', pa je potrebno ispraviti i tu nepravdu. Najmanje desetak robijaša iz 'Petrove rupe' to zaslužuje, uključujući generala Đoka Miraševića, Jagoša Žarića, generala Arsa Jovanovića, Vlada Dapčevića, Petra Komnenića, Iliju Bulatovića i druge.

Potreba je otvoriti Spomen-sobu u kojoj bi bile izložene fotografije i osnovni podaci o golootočkim žrtvama, a kasnije, kada se obezbijede sredstva, i Memorijalni centar koji bi čuvao uspomene na njih. Skupština i Vlada Crne Gore trebaju utvrditi Dan sjećanja na golootočke žrtve, kao što su to uradili za mnoge druge događaje.

Na pravnim fakultetima i fakultetima političkih nauka treba organizovati predavanja na kojima bi studenti saznali kroz kakav je pravni, politički i moralni sunovrat naša zemlja prolazila u to vrijeme. Nedavno je u Biblioteci 'Radosav Ljumović' u Podgorici, dr Ljubinka Škodrić, viši savjetnik na Institutu za savremenu istoriju u Beogradu, održala predavanje na temu 'Žene na Golom otoku'. Ona je autorka knjige pod tim naslovom koja opisuje golgotu kroz koju su prošle žene u informbirovskim kazamatima. Surovost i nehumanost koje su sprovođene nad našim majkama, suprugama, kćerkama, maloljetnicama i staricama ne može ostaviti nikoga ravnodušnim.

Ova knjiga treba da se nađe na svakoj polici i govori o potrebi ubrzanja procesa rehabilitacije golootočkih žrtava. Centar za ženska prava trebao bi značajno doprinijeti tome. Tito se na ostrvu Vanga 1979. godine sreo sa svojim drugom Josipom Kopiničem, koji ga je pitao šta misli o Golom otoku. Broz je odgovorio da je to najveća sramota u istoriji Jugoslavije i da on sa tim nema ništa, te da je za Goli otok odgovoran Kardelj. Naravno, niko ne može povjerovati u Titovu nevinost.

Goli otok je odavno zatvoren, a pretpostavke o rehabilitaciji žrtava postoje. Na njihovim leđima i dalje stoji teret izdajnika, ali volje kod onih koji odlučuju – nema. Goli otok je i dalje na čekanju. Zašto?