31 godina od genocida u Srebrenici

Srebrenica ni trideset jednu godinu nakon masakra nije samo istorijsko poglavlje, već i dalje predstavlja živu ranu. Groblje Memorijalnog centra u Potočarima ponovo je 11. jula bilo ispunjeno ožalošćenim porodicama, preživjelima, rodbinom žrtava, verskim predstavnicima i zvaničnicima iz inostranstva, piše mađarski list Nepsava, a prenosi Danas.rs.

Ove godine su ukopani posmrtni ostaci deset novoidentifikovanih žrtava tokom kolektivne dženaze. Ceremonija je istovremeno bila dan sjećanja i snažna optužnica. Tokom genocida u Srebrenici, u julu 1995. godine, više od osam hiljada bošnjačkih muškaraca i dečaka ubile su snage bosanskih Srba pod komandom Ratka Mladića, nakon što su zauzele grad koji je bio proglašen zaštićenom zonom Ujedinjenih nacija.

Muškarci i dečaci bili su odvojeni od žena i djece, odvedeni na mjesta pogubljenja, a njihova tijela potom sakrivana u masovne grobnice. Prema najnovijim podacima, sa ovogodišnjom sahranom broj žrtava ukopanih u Potočarima dostigao je 6.782. Još oko 250 žrtava sahranjeno je na lokalnim grobljima, na zahtjev njihovih porodica. Među srebreničkim žrtvama i dalje traga za još hiljadama nestalih. Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine i dalje radi na pronalaženju posmrtnih ostataka oko 900 žrtava iz Srebrenice.

Posmrtni ostaci žrtava koje su sahranjene ove godine pronađeni su između 1997. i 2022. godine na različitim lokacijama, uključujući i sekundarne masovne grobnice. Postojanje sekundarnih masovnih grobnica svjedoči o posebnoj brutalnosti zločina. Tijela ubijenih su nakon rata na više mjesta iskopavana i ponovo zakopavana kako bi se prikrili tragovi masakra. Zbog toga mnoge porodice dobijaju samo nekoliko kostiju svojih najmilijih i godinama čekaju da budu pronađeni novi ostaci. Zbog toga sahrana u Srebrenici često nije konačni kraj traganja, već nastavak dugotrajnog bola.

Munira Subašić, predsjednica udruženja Majke Srebrenice, jedna je od najpoznatijih svjedokinja te patnje. U genocidu su joj ubijeni suprug i najmlađi sin, a izgubila je ukupno 22 člana porodice. Nakon dugogodišnje potrage, od njenog sina pronađene su samo dvije kosti, ali je ipak željela da u Potočarima postoji njegov mezar. Taj grob nije samo mjesto tuge, već i dokaz postojanja — dokaz da je njen sin imao život, ime, porodicu i da ga nije moguće izbrisati iz istorije.

Među onima koji su ove godine došli da odaju počast žrtvama bili su i ljudi koji su tokom masakra bili djeca ili još nijesu bili rođeni. Alnes Alić imao je samo godinu dana kada mu je otac ubijen. U ratu je izgubio i bake, deke, oca i nekoliko stričeva. Njegova priča pokazuje da Srebrenica nije samo sjećanje preživjelih, već i naslijeđe novih generacija – porodična praznina koju nijedna politička izjava ne može da popuni.

Memorijalni centar Potočari danas predstavlja nepregledno more bijelih nišana. Groblje, podignuto u blizini nekadašnje baze holandskog bataljona UN-a, svake godine dobija nova imena, jer DNK analize i istraživanja masovnih grobnica i dalje donose rezultate. Međunarodna komisija za nestale osobe i bosanskohercegovački stručnjaci, koristeći uzorke DNK preživjelih članova porodica, često uspijevaju da identifikuju žrtve čak i na osnovu veoma malih fragmenata kostiju.

Politička poruka ovogodišnje komemoracije bila je jasna: o činjenicama nema pregovora niti kompromisa. Presude Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, koji je procesuirao ratne zločine počinjene na prostoru nekadašnje Jugoslavije, okvalifikovale su masovna ubistva u Srebrenici kao genocid. Uprkos tome, političko rukovodstvo bosanskih Srba, kao i značajan dio političke javnosti u Srbiji, i dalje negira ili umanjuje činjenicu da se genocid dogodio. Poricanje je postalo političko oružje. Ratni lideri osuđeni za ratne zločine u mnogim sredinama ne predstavljaju se kao zločinci, već kao nacionalni heroji, dok preživjeli i povratnici veličanje ubica doživljavaju kao novu vrstu poniženja.

Takvo okruženje otežava funkcionisanje bosanske države i iznova pokazuje koliko je krhko nasljeđe Dejtonskog mirovnog sporazuma. Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 2024. godine odlučila da 11. jul proglasi Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Ovogodišnja komemoracija bila je druga takva međunarodna godišnjica obilježavanja. Zbog toga godišnjica Srebrenice nije samo pitanje Bosne i Hercegovine. I Evropa mora da pamti da se masakr dogodio u zoni pod zaštitom Ujedinjenih nacija, pred očima međunarodne zajednice.

Nemoć holandskih mirovnjaka, zakašnela reakcija zapadne diplomatije i strah od vojne intervencije zajedno su doveli do toga da se dogodi najteži masovni zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Trideset jednu godinu kasnije, svaki novi tabut u Potočarima podsjeća da žalost ne nestaje onda kada se politika umori od sjećanja. Dok hiljade porodica i dalje čekaju posmrtne ostatke svojih najmilijih, dok se počinioci zločina veličaju kao heroji i dok se činjenica genocida relativizuje, Srebrenica ne može postati zatvorena stranica prošlosti. Zato tišina potočarskog groblja ne pripada samo žrtvama — ona je i upozorenje budućim generacijama.