Goli otok: odnos prema žrtvama

Sedamdeset sedam godina nakon što je na Goli otok stigao prvi brod sa političkim zatvorenicima, ovo mjesto ostaje jedno od najsloženijih i najkontroverznijih poglavlja istorije socijalističke Jugoslavije. Iako su decenije prošle od zatvaranja logora, pitanja o njegovoj ulozi, broju stradalih, mehanizmima represije i mjestu koje zauzima u kolektivnom sjećanju i dalje izazivaju rasprave. O tome šta nam danas govore arhivski izvori, kako su izgledali sistem i svakodnevica na Golom otoku, zašto je važno razlikovati istorijske činjenice od političkih interpretacija i zbog čega ovo mjesto još nije dobilo dostojan memorijalni status, za Portal RTCG govori istoričar Martin Previšić, profesor na Odsjeku za istoriju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Zagrebu i autor knjige 'Goli otok, istorija'.

U Crnoj Gori je još početkom devedesetih usvojena deklaracija kojom je predviđena satisfakcija i onima koji su prošli kroz Goli otok, ali od toga se dalje nije odmaklo. Prije 77 godina na Goli otok stigla je prva grupa političkih zatvorenika. Da li je, sedam i po decenija kasnije, Goli otok i dalje više politička nego istorijska tema? Previšić navodi: 'Goli otok je kao i brojne druge teme iz istorije, ali i drugih oblasti sve manje politička i sve više istorijska tema, ali on još uvijek pobuđuje neke emocije, u smislu politike. To zavisi od države do države, od konteksta do konteksta. Na primjer, u Crnoj Gori je to malo više zbog velikog broja ljudi koji je bio zatočen na Golom otoku. U Hrvatskoj možda malo manje sada, ali i dalje on se koristi kao moneta za potkusurivanje u tim borbama sa prošlošću.'

Previšić dodaje da je Crna Gora, proporcionalno broju stanovnika, dala jedan od najvećih brojeva golootočkih zatvorenika. Ovaj podatak, prema njegovim riječima, govori o tadašnjoj Crnoj Gori i njenom položaju unutar Jugoslavije. 'Iako je nacionalno pitanje bilo glavno pitanje u Titovoj Jugoslaviji, danas imamo tendenciju da isključivo sve aspekte prošlosti naše, a posebno prošlosti Titove Jugoslavije gledamo kroz nacionalno pitanje. Lično ne volim da se tema Golog otoka kao jugoslovenska tema, komunistička, dijeli na neka nacionalna pitanja. Odgovora može biti više od ideologije, mentaliteta, kulturoloških aspekata, nego sada u samoj nacionalnoj pripadnosti.'

Previšić ukazuje na to da je Crna Gora danas jedina država nastala raspadom Jugoslavije koja nije sprovela rehabilitaciju i obeštećenje golootočkih zatvorenika. 'Ja samo znam za praksu da su Hrvatska i Slovenija još prije 15, 20 godina davale obeštećenja za logoraše Golog otoka. Nakon nekih 10-ak godina to je radila i Srbija. Smatram da posebno u vidu crnogorskog puta ka EU, vrijednosti EU i odnosa prema prošlosti, posebno režima kakav je bio 1948. godine u Jugoslaviji, sa tim se više ne smije kasniti.'

Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović prošle godine predložio je donošenje zakona o rehabilitaciji i obeštećenju žrtava Golog otoka, ali inicijativa nije dobila institucionalni epilog. Previšić smatra da rehabilitacija i obeštećenje nisu nužno finansijska pitanja, već pitanje odnosa prema žrtvi. 'Pritom ovdje ne treba govoriti da bilo ko od nas pokušava revidirati istoriju. Ovdje, kad se govori o obeštećenju, prevashodno se govori o obeštećenju zbog mučenja koje su ti ljudi doživljavali, a ne rehabilitaciji prema njihovim političkim uvjerenjima.'

Previšić se osvrće na stav dijela javnosti da je Goli otok bio 'nužno zlo' nakon sukoba Tita i Staljina. 'U cijeloj bivšoj Jugoslaviji posebno u nekim ljevičanskim krugovima postoji tendencija da se tema Golog otoka relativizuje, kao neko nužno zlo. Nije pitanje toga da li je to bilo nužno zlo ili ne, već je pitanje zašto su ljudi jednom kad su bili internirani bili tako sadistički mučeni.'

Na kraju, Previšić ističe da je najteže nasljeđe Golog otoka psihičko mučenje, uz neizvjesnost koliko će dugo biti na Golom otoku. 'Najteže su ljudi proživljavali to potpuno odsustvo solidarnosti, tu samoću, nepovjerenje i razočaranje u sistem i ljude sa kojima ste do juče bili veliki prijatelj.'