Venecuela nakon zemljotresa: Nada blijedi, bijes raste

Svako sljedeće jutro nakon razornih zemljotresa za stanovnike Venecuele mračnije je i sumornije od prethodnog. Poslije noći u kojoj lagan san prekidaju košmari o srušenim zgradama i trenucima čiste panike, sa izlaskom sunca dolazi spoznaja da molitve za čudesno spasenje njihovih najmilijih nijesu uslišene, piše BBC na srpskom.

Iza bivšeg policajca Jana Karlosa Roa Gasije i njegove porodice još je jedna teška noć. Njegova zgrada u Karakasu nije se srušila, ali je previše opasno da se vrate u nju. Dok mu se suze slivaju niz obraze, kaže da uopšte nije siguran kako da ponovo izgradi porodični život. „Da imam 30, a ne 50 godina, možda bih znao. Ali sada ne znam odakle bih počeo. Do sada nas niko od predstavnika države nije kontaktirao.“

Kao odani javni službenik, Jan Karlos oprezan je da ne kritikuje previše odgovor vlasti na zemljotres, iako je iscrpljen i ljut. Muzičarka Zaira Kastro, međutim, nije uzdržana. „Svi smo prilično frustrirani jer vlast ne pokazuje ono što bi trebalo – ozbiljnu pomoć građanima“, kaže na trgu udaljenom samo jedan blok od dvije srušene zgrade. „Zapravo, mi, Venecuelanci, pomažemo jedni drugima. Postali smo društvo u kojem se međusobno podržavamo. Ne oslanjamo se na vlast, ona za nas više ne postoji.“

Privremena predsjednica Delsi Rodriges obišla je ovaj dio grada Čakao zajedno sa gradonačelnikom, suočivši se s nezadovoljstvom građana. „Vodite kampanju usred tragedije. Vlast ne čini ništa da pomogne ljudima“, vikao je jedan stanovnik. Dobro poznajem ove ulice. Živio sam u pogođenom području nekoliko godina dok sam bio dopisnik BBC-ja iz Venecuele. Moj nekadašnji stan nalazi se svega nekoliko metara od srušenih zgrada, ispod kojih spasioci neprestano pokušavaju da dođu do zatrpanih ljudi.

Prijateljica je nedavno objavila na društvenim mrežama da je njena majka jedna od nestalih pod ruševinama. Osjetio sam ogromno olakšanje kada sam vidio da je moja stara zgrada ostala netaknuta i da sjajni domar Pedro i dalje napolju ćaska sa starijim stanarima. Svi se slažu da ne pamte da se za njihovog života dogodila ovako velika tragedija u Venecueli. U najteže pogođenim područjima, posebno u La Gvajiri, gradu na obali, očaj je još veći. Prizor više od 100 sravnjenih zgrada djeluje apokaliptično. Kako nade blijede, raste bijes.

„Još ima ljudi tamo unutra, potrebne su nam mašine“, kaže stanovnica Eilen Lada. „Pomozite nam, molim vas“, preklinje. Spasilački timovi iz Venecuele i inostranstva radili su još jednu noć, pokazujući izuzetnu otpornost i usmjerenost na spasavanje ljudi zarobljenih pod ruševinama. Na društvenim mrežama dijele se snimci uspješnih spasavanja, praćeni prepoznatljivim venecuelanskim humorom, koji u ovakvim okolnostima izaziva knedlu u grlu.

Bolnice duž sjeverne obale na ivici su izdržljivosti. Zdravstveni sistem, koji godinama nije dobijao dovoljno sredstava, sada pokušava da odgovori na zahtjeve koji bi predstavljali izazov i za mnogo bogatije države. Ljekari i medicinske sestre čine sve što mogu u situaciji koja će za većinu njih biti najteži izazov u životu. Priče preživjelih izazivaju jezu. „Bilo je strašno. Toliko je ljudi poginulo, toliko članova moje porodice je nestalo“, rekla je Marija Vargas agenciji Frans pres iz bolničkog kreveta. „Izgubila sam cijelu kuću, ali smo dobro, hvala Bogu!“

Spasioci kažu da su prvih 48 sati nakon zemljotresa ključni. Odavno su prošli. Ovo sada djeluje kao najteži trenutak u modernoj istoriji Venecuele, zemlje koja je posljednjih godina već pretrpjela više nego dovoljno.