Ko štiti Enesa Bakovića?

U gotovo sv svim krupnim bezbjednosnim aferama koje su posljednjih godina potresale Crnu Goru, jedno ime se neprestano vraća – Enes Baković. Od slučajeva povezanih sa švercom cigareta i kompromitovanim policijskim akcijama, preko navodnih zloupotreba unutar bezbjednosnog sektora, do dokumentacije Europola i Sky ECC prepiskama, njegovo ime se uporno pojavljuje u kontekstu najosjetljivijih operativnih i institucionalnih odluka.

Ipak, za razliku od brojnih drugih aktera koji su se našli u sličnim predmetima, Baković nikada nije postao predmet jasne i vidljive institucionalne odgovornosti. Zbog toga se već godinama ne postavlja samo pitanje šta se u pojedinim slučajevima dešavalo, već i zašto država na sve te navode ne daje konačan odgovor.

Najnoviji povod za ponovno otvaranje tog pitanja jeste izjava uhapšenog visokog funkcionera Uprave policije Aleksandra Boškovića, koji je naveo da je zabrana ulaska u Crnu Goru za Veljka Belivuka i Marka Miljkovića uklonjena po usmenom nalogu Enesa Bakovića. Prema njegovim tvrdnjama, službenik S. Đ. postupio je po tom nalogu i iz sistema izbrisao zabranu, dok neposredni nadredjeni nije bio konsultovan niti je učestvovao u odluci.

Za jedan dio javnosti to je nova informacija, ali za one koji duže prate dešavanja u bezbjednosnom sektoru, to je samo još jedna karika u nizu spornih slučajeva koji se godinama vezuju za isto ime. IN4S je u više navrata objavljivao dokumenta, svjedočenja i operativne informacije koje su Bakovića dovodile u vezu sa različitim oblicima zloupotreba službenog položaja i sumnjama u zaštitu kriminalnih struktura.

Zajedničko svim tim slučajevima ostaje činjenica da do danas nisu dobili jasan pravosudni epilog. Jedan od najpoznatijih primjera je svjedočenje inspektora Gorana Mitrovića na suđenju Stojanoviću i Baćoviću. On je pred sudom izjavio da ga je, nakon što je u Zeti zaustavljen kamion natovaren cigaretama, kontaktirao upravo Enes Baković. Poruka je, prema njegovim riječima, bila kratka i nedvosmislena: „Pustite kamion.“

Prema iskazu, naredba je bila praćena i upozorenjem da bi nepostupanje moglo dovesti do disciplinskih posljedica. Postoji svjedočenje, postoji službena zabilješka, postoji konkretan događaj – ali ne postoji poznata reakcija tužilaštva. Još ozbiljniju dimenziju dobija slučaj magacina u selu Mitrovići. Prema saznanjima IN4S-a, policija je raspologala operativnim informacijama o objektu u kojem se nalazila veća količina cigareta. Za akciju je postojao sudski nalog, plan je bio pripremljen, a operativna realizacija u toku.

Iznenada Baković naređuje da se akcija zaustavi to veče i nastavi sjutra ujutro. Međutim, kada su policijski službenici stigli na lice mjesta, zatekli su potpuno prazan magacin. Ono što ovaj slučaj čini posebno značajnim nije samo sam ishod, već okolnost da je neko očigledno imao informaciju o tačnoj dinamici policijske akcije. Neko je znao da se akcija sprema. Neko je imao pristup osjetljivim operativnim podacima. Neko je, neposredno prije dolaska policije, omogućio da objekat bude ispraznjen.

U normalno uređenim sistemima, takav događaj automatski pokreće pitanje unutrašnje odgovornosti i curenja informacija. Ko je odao podatke? Kako je došlo do kompromitacije akcije? Zašto je dokazni materijal nestao prije dolaska organa reda? Do danas, javnost na ta pitanja nije dobila odgovor.

Istovremeno, dok su pojedine operacije protiv organizovanog kriminala ostajale bez rezultata, Baković je, prema ranijim izvještajima, bio znatno efikasniji kada je trebalo pokretati postupke protiv novinara i saradnika IN4S-a. Taj kontrast dodatno otvara pitanje o kriterijumima postupanja institucija.

Posebnu težinu cijelom kontekstu daju i navodi iz dokumentacije Europola. Prema tim podacima, Baković je na zahtjev Petra Lazovića uklonio Interpolovo obavještanje za Tamaru Zvicer, nakon čega je o tome obavijestio Lazovića. Slični navodi pojavljuju se i u Sky ECC prepiskama koje su dospjele do istražnih organa. Iako je Baković takve tvrdnje negirao, do danas nije jasno da li su sve okolnosti tih navoda u potpunosti ispitane.

Njegovo ime se pominje i u kontekstu ulaska kriminalne grupe Veljka Belivuka u Crnu Goru, što dodatno pojačava značaj izjave Aleksandra Boškovića i ponovo otvara pitanje uloge pojedinaca u uklanjanju administrativnih prepreka licima koja su već tada bila bezbjednosno interesantna.

Posmatrani odvojeno, slučaj kamiona cigareta u Zeti, magacin u Mitrovićima, navodi Europola i Sky prepiskama, kao i priča o Belivukovoj grupi, mogu se tumačiti kao odvojene epizode. Posmatrani zajedno, oni dobijaju zajednički imenitelj – isto ime koje se u svim slučajevima pojavljuje u osjetljivim tačkama sistema.

Zbog toga se postavlja suštinsko pitanje: šta je razlog višegodišnje institucionalne pasivnosti kada je riječ o Enesu Bakoviću? Da li je riječ o nedostatku dokaza, strahu, političkim pritiscima, korupciji ili uticaju moćnih struktura unutar i van Crne Gore? Ili je, s druge strane, u pitanju čovjek koji se godinama neopravdano dovodi u vezu sa aferama bez jasnog pravosudnog utemeljenja? Odgovor na to pitanje ostaje na institucijama. Do tada, činjenica je da brojne afere, svjedočenja i dokumenta koja ga pominju i dalje nemaju jasan sudski epilog. Zato pitanje sa početka teksta i dalje ostaje otvoreno: ko i šta štiti Enesa Bakovića?