Obnova Hajdar-pašine džamije u Radulićima

Islamska zajednica ukazuje na širi kontekst postupka obnove Hajdar-pašine džamije u Radulićima, ističući njen značaj kao dijela istorijskog, vjerskog i kulturnog pamćenja muslimanskog naroda u Crnoj Gori. Njeno postojanje i pripadnost kolektivnom pamćenju, kako se navodi, ne mogu se relativizovati administrativnim konstrukcijama i formalnim obrazloženjima koja ne sadrže stvarnu pravnu suštinu.

U ovom kontekstu, Islamska zajednica se žalila Ministarstvu kulture i medija na Rješenje Uprave za zaštitu kulturnih dobara, kojim je poništena saglasnost iz 2022. godine za Konzervatorski projekat sanacije, restauracije i rekonstrukcije Hajdar-pašine džamije. Uprava tvrdi da izvršenje ranije date saglasnosti „nije pravno i stvarno moguće“, dok Islamska zajednica ocjenjuje da se stručna dilema i potreba za dodatnom dokumentacijom pokušavaju predstaviti kao zakonski osnov za poništavanje pravosnažnog upravnog akta.

Rješenjem od 30. aprila, koje potpisuje direktorica Uprave za zaštitu kulturnih dobara dr Petra Zdravković, u cjelosti je poništeno Rješenje tog organa iz novembra 2022. godine, kojim je data saglasnost na Konzervatorski projekat. Uprava se poziva na član 139 Zakona o upravnom postupku, koji propisuje obavezno poništavanje rješenja ukoliko njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće. Obrazloženje navodi da je ranija saglasnost data za sprovođenje konzervatorskih mjera za koje nije bila potrebna prijava građenja, građevinska dozvola, niti izrada glavnog projekta. Međutim, sada se zauzima drugačiji stav, pozivajući se na zahtjev privrednog društva „Diagram“ iz Podgorice za saglasnost na Glavni projekat rekonstrukcije.

Upravna tijela smatraju da izrada glavnog projekta potvrđuje da radovi ne mogu biti sprovedeni samo na osnovu konzervatorskog projekta iz 2022. godine, već podliježu i propisima iz oblasti planiranja prostora i izgradnje objekata. Uprava dodatno problematizuje stepen istraženosti lokaliteta, navodeći da je Polimski muzej 2008. godine formirao stručnu ekipu koja je sprovela arheološko raščišćavanje, ali da su ta istraživanja bila dominantno sondažnog karaktera.

U obrazloženju se podsjeća da je otvorena samo jedna sonda unutar objekta, dok preostali dio nijesu sistematski istraženi. Uprava zaključuje da se na osnovu dosadašnjih rezultata ne može sa sigurnošću utvrditi da su identifikovane sve hronološke faze kulturnog dobra. Mještani su se više puta obraćali Upravi i Ministarstvu sa tvrdnjama da ispod današnjih ostataka džamije leže ostaci starijeg objekta, te da se na prostoru oko džamije ranije sahranjivalo pravoslavno stanovništvo. Stoga, neophodno je sprovesti sveobuhvatna arheološka istraživanja.

Upravna rješenja donijeta su u ponovnom postupku nakon što je Ministarstvo kulture 23. marta usvojilo žalbu Islamske zajednice i poništilo prethodno rješenje. U obrazloženju se pominje raniji stav Upravnog suda, koji je ukazao na obavezno učešće stranke u ponovnom postupku. Ipak, nakon dostavljenih izjašnjenja, Uprava je ostala pri stavu da saglasnost iz 2022. treba poništiti, što je izazvalo oštre reakcije Islamske zajednice.

Žalba je podnesena zbog bitnih povreda pravila upravnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Islamska zajednica osporava osnovni zaključak Uprave, tvrdeći da član 139 Zakona o upravnom postupku predstavlja izuzetan institut, a ne redovni pravni lijek. Takođe, ističu da Uprava nije objasnila u čemu se sastoji pravna nemogućnost izvršenja rješenja iz 2022. godine.

U žalbi se naglašava da se miješaju dvije pravne ravni: ranije data saglasnost na konzervatorski projekat i kasniji postupci koji se vode po propisima o planiranju prostora. Osporava se i obrazloženje koje se odnosi na arheološka istraživanja, navodeći da potreba za dodatnim istraživanjem ne znači da je ranija saglasnost pravno ili stvarno neizvršiva. Islamska zajednica ukazuje na širi kontekst ovog postupka i naglašava simbolički, istorijski i identitetski značaj Hajdar-pašine džamije.

Žalba zaključuje da se upravni organi ne mogu ponašati tako da poništavaju ranije saglasnosti bez jasnog zakonskog osnova, jer bi to obesmislilo načelo pravne sigurnosti.