Ledići – 34 godine nakon stradanja Srba

Selo Ledići, nekada živahno, danas izgleda kao da je rat još uvijek tu. Ruševine i zaparložena imanja svjedoče o prošlim vremenima, dok Zbišće i dalje žubori…

Ove misli prolaze kroz um Darka Neškovića, koji se prisjeća svog djetinjstva u Sarajevu, dok se upućuje u Lediće. Nakon 35 godina, odlučuje se za put koji pamti, usprkos nesigurnosti i promjenama koje su se desile.

Na putu do Ledića, Nešković primjećuje rane rata: oštećene fasade, srušene kuće i spomenike, pitajući se kako bi Andrić opisao stanje u kojem se nalaze. Sjećanja ga vode kroz divne trenutke mladosti, provodeći vrijeme s djedom Savom, igrajući se i pomažući u seoskim poslovima.

Prvi put nakon 1991. godine, prisustvuje parastosu za mučenike, osjećanja su mu pomiješana. Ne mrzi, ne krivi, nego sažaljeva one koji su počinili zlo. Razmišlja o svojim precima i njihovim molitvama, dok se okuplja narod kraj izvora Zbišća, oko stotinu ljudi, da se zajedno pomole.

Iznad izvora, mala latinična ploča posvećena je ljudima koji su stradali od artiljerijskog projektila, dok veći spomenik nosi imena 24 civila koji su ubijeni. Neškoviću se čini da bi ispravan naziv bio 'zločin', a ne 'dešavanja', jer je u junu 1992. godine počinjen zločin nad nevinošću.

Parastos prolazi pod kapima kiše, uz govore i polaganje vijenaca. U vazduhu se osjeća strahota i uzvišenost stradanja, jer su žrtve bile pravoslavne. Vojske nije bilo, narod se dogovorio da ne napadaju, ali su komšije muslimani prekršili dogovor i počinili monstruozne zločine. Dvije trećine stradalih su bile žene i djeca, a među njima i baka Ikonija i mali Milun.

Selo, nekada živahno, danas izgleda kao da je rat još uvijek tu. Ruševine svjedoče o prošlosti, dok Zbišće i dalje žubori… Molitvama svetih novočenička, Gospode Isuse Hriste, Bože naš, pomiluj nas grešne.