Bitka poznata kao Devet krvavih dana započela 6. juna 1877. godine

Na današnji dan, 6. juna 1877. godine u okviru Veljog rata (1876–1878. godine) počela je bitka poznata kao Devet krvavih dana. Dobro strateški osmišljen otpor osmanskoj vojsci trajao je do 14. juna i odvijao se dolinom Zete, od Ostroga do Spuža.

Po osmanskim izvorima, okršaji su trajali sedam dana i nisu, kako je Sulejman-paša predviđao, išli na ruku planovima tog dijela sultanove vojske da se sjedini sa južnom vojskom već sutradan. O ishodu ovih borbi izvještaji se ne podudaraju, ali je nesporno da je Sulejmanova vojska bila prepolovljena, a ostatak ubrzo povučen ka Bugarskoj gdje je nedugo potom ušao u sukob s ruskim trupama.

Oktobra 1874. godine u Podgorici, koja je tada bila pogranični grad Osmanlijskog carstva prema Crnoj Gori, ubijen je Jusuf-beg Krnjić, znameniti osmanski činovnik. Najvjerovatnije ga je ubio jedan bliski rođak vojvode Marka Miljanova. U znak osvete, Turci su izvršili odmazdu nad stanovništvom i trgovcima. Ovaj događaj je prozvan Podgorički pokolj. On je rezultovao lošim odnosima Crne Gore i Osmanlijskog carstva, koje je još više pogoršalo izbijanje ustanka u Hercegovini.

Crna Gora je ustanicima pružala veliku vojnu i materijalnu pomoć i zastupala njihove interese pred Portom. Crna Gora je za sebe tražila dio Hercegovine što joj osmanska vlada nije htjela ustupiti. Zbog toga je Crna Gora, juna 1876. godine objavila rat Osmanlijskom carstvu, a odmah zatim i Srbija.

Mimo volje vlada u Beogradu i Cetinju, u Hercegovini je 1875. godine izbio ustanak. Crna Gora u početku pomaže ustanike tajno, a zatim javno. Malo Cetinje postalo je važno diplomatsko središte jer se znalo da ono drži konce za umirenje ustanka. Tada je zaključen sporazum Crne Gore i Srbije o zajedničkom djelovanju.

Crnogorski ratni plan predviđao je ofanzivu u Hercegovini na koju je upućeno 14 bataljona na čelu sa knezom Nikolom. Naoružanje crnogorske vojske bilo je daleko iza turskog. Turska je u početku angažovala 36.000 ljudi, ali je kasnije dovukla pojačanja. Odlučujuća bitka vođena je na Vučjem Dolu. Turska vojska je poražena i povukla se u Bileću i Trebinje.

Kada je saznala da se neće moći proširiti na Hercegovinu (zbog interesa Austrougarske), crnogorska vojska se prebacila u rejon Podgorice. Odlučujuća bitka na južnom sektoru vođena je na Fundini. Turska vojska bila je strahovito potučena, nakon čega su uslijedili porazi u još nekoliko bitaka. Knez Nikola je aprila 1877. godine naredio nastavak ratnih operacija. Turci doživljavaju poraze u Ostoškom klancu i kod manastira Morače.

Turska vojska se potom povlači da bi se borila protiv Rusa. Crnogorci oslobađaju Nikšić i Bar, čime izlaze na more. Napad na Podgoricu obustavljen jer su stigle vijesti o primirju. Na Berlinskom kongresu Crnoj Gori je priznata nezavisnost i dobila je Nikšić, Kolasin, Spuž, Podgoricu, Žabljak, Plav, Gusinje. Plav i Gusinje su vraćeni Turskoj zbog pobune lokalnog stanovništva protiv Crne Gore.

Preko Bara i Ulcinja, kojeg je dobila 1880. godine, Crna Gora je dobila izlaz na more. Nije imala pravo da na njemu drži ratnu flotu niti da gradi utvrđenja. Austrougarska je tamo vršila pomorsku, sanitarno i policijsku kontrolu. Teritorija Crne Gore uvećana sa 4.405 km² na 9.475 km².