Polinjano – poema na stijenama

U varoši Polinjano a Mare, na vratima, zidovima i basamacima ispisani su stihovi. Most star skoro dva milenijuma još uvijek je otvoren za saobraćaj. Ispod njega Jadran grli jednu od najpoznatijih italijanskih plaža.

Jutro usred ljeta pronosi mirise bolje nego vreli dan koji ih postepeno priguši svojim moćnim dahom. Miris espresa, vagona, Mediterana sačinjen od pletenice mirisa – pinjoli, borove iglice, suva crvenica. Takvog jutra ulazimo u voz za Polinjano a Mare, poznatu varoš nadomak Barija. Radost susreta je dobrim dijelom u njegovom iščekivanju. Ali vožnja ne traje dugo i posle petnaestak minuta silazimo na još uvijek pospanoj željezničkoj stanici. Sredozemlje ne ustaje rano i ne voli da ga bude prije deset. Tako u prvih sat-dva imamo grad skoro samo za sebe. Koračamo kroz lavirint uskih, kaldrmisanih uličica i bijelih kuća. Pronašli smo kafe koji je u to doba otvoren. Sjedimo nad šoljicom iz koje lijepo miriše. Unaokolo su uglavnom Italijani, koji, kao i mi, nikuda ne žure. Ova opuštenost prija.

Poslije dobrog sata krenemo na zakazani susret sa Polinjanom. Sve dublje ulazimo u srce grada. Nailazimo na pješačku zonu. Očito je to žila kucavica cijelog grada u kojoj su sve radnje već otvorene. Sa svih strana stižu turisti. Ulica u kojoj se zadržavamo zove se, kao što dolikuje glavnoj mondenskoj pozornici varoši – Via Roma. Popločana je kamenom i oivičena starim zgradama sa cvjetnim balkonima. Nižu se fokačerije i picerije. Ko voli, može da kupi ručno rađenu apulijsku keramiku, suvenire i unikatni nakit. Skrećemo u istorijsko jezgro. Nađemo se pred kulom visokom preko 20 metara. To je zapravo zvonik. Uspijevamo da ukrademo nekoliko mirnih trenutaka i da uđemo u glavnu crkvu posvećenu Uznesenju Presvete Bogorodice, koja se nalazi na trgu Vitorio Emanuele II, živom gradskom čvorištu. Sazidana je u 13. vijeku – u vrijeme kada su crkve podsjećale na tvrđave. U Polinjanu sakralna tvrđava čuva relikvije Svetog Vita, zaštitnika grada.

Kao da Polinjano sam po sebi nije poema na stijenama, on na zidovima i vratima svojih kuća katkad ima zapisane stihove. Ispisivač je koristio trajnu crnu farbu i pisao onako kako skoro niko više ne umije u digitalnoj eri – pisanim slovima. Na jednom mjestu sam ugledao riječi na italijanskom ispod kojih je potpisan Džim Morison: „Život je kao ogledalo: osmjehuje ti se ako ga gledaš sa osmijehom“. Poslije sam uz kafu provjerio. Zapravo je prvi tako nešto rekao Vilijam Majkpis Takeri u „Vašaru taštine“. A još ranije to je na svojim predavanjima izgovarala Mildred Lizet Norman, američka pacifistkinja, duhovna učiteljica, vegetarijanska aktivistkinja i mističarka koja je sebe nazivala Hodočasnica Mira. Svejedno, ovaj grafit mi uljepšava dan. Takvih zapisa je u Polinjanu dosta. Oni su postali dio gradskog identiteta.

Zaslužan za kićenje grada svjetskim stihovima je Gvido Lupori poznatiji pod svojim umjetničkim pseudonimom Gvido il Flaner, što bi se moglo prevesti kao Dokoni šetač. Gvido je do 1984. u svom rodnom Bariju imao potpuno drukčiji život – radio je kao zastupnik građevinske firme. Onda se zaljubio u Polinjano, preselio se i odlučio da život posveti ovom gradu i poeziji. Postao je poznat po tome što je kistom i bojom ispisivao stihove i aforizme svuda po gradu – na uličnim stepenicama, starim drvenim stolicama, napuštenim vratima i zidovima. Neizmjerno je volio more. Mještani ga pamte kao čovjeka koji se kupao tokom cijele godine, pa čak i usred zime. Jedna od njegovih najpoznatijih rečenica na zidinama glasi: „Moj blizanac More je ovdje učinio golemom moju slobodu“.

Nekoliko puta izbijamo na takve vidikovce, ovdje ih zovu terase. Pitomi italijanski gradić na njima poprimi dramatičnu crtu. Gradnja na liticama, šupljine u stijenama koje razgriza more, blještavilo bijelih kuća iznad jadranskog plavetnila. Gvido Lupori je preminuo u novembru 2024. godine u svojoj 78. godini. Iza sebe je ostavio voljeni grad ljepši nego što ga je zatekao. Ne može se reći za baš svakog čovjeka, da je svojim postojanjem uljepšao ovaj svijet. Gvido je ostvario svoj cilj da književnost iz knjiga i biblioteka preseli na ulice i pokloni je običnim ljudima i prolaznicima.

Iz centra koračamo preko rimskog mosta. Sagrađen je početkom 2. vijeka nove ere, za vrijeme vladavine rimskog cara Trajana. Carski most preko Dunava između Gornje Mezije i Dakije odavno ne postoji, ali je ovaj po kojem zadivljeni koračamo u odličnom stanju. Doduše, njegova gradnja nije prikazana na Trajanovom stubu u Rimu. Rimljani su izgradili Trajanov put kao deo Apijskog puta kako bi povezali grad Benevento sa lukom Brindizi na samom jugu Italije. Most u Polinjanu je bio jedna od ključnih tačaka tog puta jer je premostio strmu i opasnu uvalu. Iako je star skoro dva milenijuma, preko njega se i danas odvija saobraćaj.

Sa mosta se pruža pogled na uvalu između dvije krečnjačke gromade. To mjesto je poznato širom svijeta i zove se Lama Monakile. Lama je apulijski naziv za jarugu u krečnjačkom terenu, kojom su se slivale površinske vode ka moru. U antičko doba i u srednjem vijeku, uvala je služila kao zaklonjena luka. Danas je ova plaža poznata po takmičenju u skokovima u vodu sa visokih stijena. Najbolji skakači na svijetu dolaze ovdje i skaču u more sa platformi koje su postavljene na privatnim terasama kuća, na visini od 21 i 27 metara. Hiljade ljudi tada ispune plažu i rimski most kako bi gledali skokove.

Pređemo most i šetamo Ulicom Svetog Vita. Sa desne strane nam se otvara vidikovac iznad mora, prostor na kojem pogled privlači ljudska figura raširenih ruku. To je spomenik čovjeku koji je 1958. otpjevao planetarni hit – Volare. Bronzani spomenik visok tri metra, rad argentinskog vajara Hermana Mejera, ovdje je od 2009. Domeniko Modunjo, jedan od najvećih italijanskih pjevača, rođen je u ovoj varoši januara 1928. u siromašnoj porodici. Kada mu je otac dobio posao u obližnjem mjestu, porodica se preselila, ali je Domeniko često krišom bježao biciklom nazad u rodni grad. Njegov život se potpuno mijenja 1958. godine pobjedom na festivalu Sanremo sa pjesmom „Nel blu dipinto di blu“ – Volare. Pjesma je postala globalni fenomen i donijela mu čak dvije prestižne nagrade Gremi. Preminuo je avgusta 1994. godine.

Avgusta 1993, godinu dana prije smrti, Modunjo je izabrao Polinjano a Mare za mjesto svog posljednjeg velikog koncerta, događaj pod nazivom „Modunjo se vraća kući“ okupio je na desetine hiljada ljudi. Grad mu je oprostio staru laž, a bolesni pjevač je na ovaj način testamentarno izjavio ljubav svom rodnom mjestu.