Slovenska plaža: Između nasljeđa i razvoja — hitna potreba za očuvanjem

Budvi je potreban razvojni iskorak koji neće poništiti njeno nasljeđe, već ga uklopiti u savremeni koncept grada i turizma. Vrijeme je za projekat koji može dobiti široku podršku javnosti, struke i investitora, i koji će, kao što je Porto Montenegro promijenio lice Tivta, promijeniti lice Budve na način koji će koristiti i građanima i privredi.

Rasprava o zaštiti Slovenske plaže kao kulturnog dobra otvara mnogo šire pitanje od same arhitekture: pitanje odnosa prema razvoju Budve i načina na koji se u Crnoj Gori tretira prostor kada postane predmet ozbiljnog investicionog interesovanja. Nema spora da Slovenska plaža predstavlja značajno arhitektonsko ostvarenje svog vremena. Kompleks slovenačkog arhitekte Janeza Kobea nastao je kao dio velike obnove nakon zemljotresa 1979. godine i predstavljao je tada inovativan koncept turističkog naselja koji je obilježio jednu epohu crnogorskog turizma.

Međutim, ono što danas izaziva pažnju nije toliko sama vrijednost kompleksa koliko trenutak u kojem se pitanje njegove zaštite ponovo snažno aktuelizuje. Godinama se nije vodila ozbiljna javna kampanja za proglašenje Slovenske plaže kulturnim dobrom. Nije bilo većih inicijativa ni kada je kompleks gubio dio svoje prepoznatljivosti, ni kada su u njegovom neposrednom okruženju nicali višespratni stambeni objekti i soliteri koji su trajno promijenili urbanistički ambijent u kojem je nastao.

Slika solitera sazidanog tik uz ogradu kompleksa Slovenske plaže dovoljno govori o tome kako se Budva razvijala prethodnih decenija. Prostor oko ovog naselja mijenjao se bez ozbiljnijih zahtjeva da se zaštiti njegov izvorni koncept. Slovenska plaža danas nije ista kao prije četiri decenije. Okružena je objektima koji nijesu postojali kada je nastala, funkcioniše u potpuno drugačijem turističkom i ekonomskom okruženju i suočava se sa izazovima koje njeni projektanti nijesu mogli predvidjeti. Zato je legitimno razgovarati o njenoj budućnosti, uključujući i mogućnost modernizacije i transformacije dijela prostora.

Zbog toga je teško ignorisati činjenicu da je tema zaštite dobila punu političku, institucionalnu i medijsku pažnju upravo nakon što su predstavljeni planovi za restrukturiranje Hotelske grupe „Budvanska rivijera“ i nakon što je MK Grupa javno iskazala interesovanje za razvoj ovog prostora ponudivši dva koncepta. Tek tada se Slovenska plaža počinje posmatrati kao potencijalno kulturno dobro od izuzetnog značaja koje zahtijeva hitnu institucionalnu reakciju.

Takav razvoj događaja prirodno otvara pitanje da li bi se isti intenzitet zaštite zagovarao da nije bilo investicionih planova. Da li bi Slovenska plaža i dalje bila u fokusu javnosti da nije postala predmet rasprave o njenoj budućoj namjeni? To je legitimno pitanje na koje javnost ima pravo da dobije odgovor. I zašto taj kompleks nije ranije proglašen kulturnim dobrom, ili makar njen dio? Posebno je važno naglasiti da zaštita potencijalnog kulturnog dobra ne bi smjela biti instrument zaustavljanja razvoja. Uspješni evropski gradovi ne biraju između očuvanja nasljeđa i modernizacije. Oni pronalaze način da sačuvaju ono što je vrijedno, dok istovremeno stvaraju nove sadržaje koji odgovaraju potrebama savremenog društva, turizma i tržišta.

Primjer za to u Crnoj Gori je Porto Montenegro, projekat koji je promijenio lice Tivta, otvorio ga prema novoj turističkoj i investicionoj publici i pokazao da jedan pažljivo osmišljen razvojni koncept može transformisati grad. Tivat danas nije isti grad kao prije tog projekta. Upravo zato se i u slučaju Budve mora razgovarati o tome kakav projekat može dobiti široku podršku, poštovati vrijedne elemente nasljeđa i istovremeno donijeti novu energiju, sadržaje, radna mjesta i kvalitetniju turističku ponudu.

Prava dilema nije da li Slovensku plažu treba zaštititi ili razvijati. Prava dilema je zašto se ideje o zaštiti snažno aktiviraju tek onda kada se pojavi konkretna razvojna vizija i da li se iza retorike o očuvanju nasljeđa krije i želja da se zaustave promjene koje pojedini akteri smatraju nepoželjnim. Budvi je potreban razvojni iskorak koji neće poništiti njeno nasljeđe, već ga uklopiti u savremeni koncept grada i turizma. Vrijeme je za projekat koji može dobiti široku podršku javnosti, struke i investitora, i koji će, kao što je Porto Montenegro promijenio lice Tivta, promijeniti lice Budve na način koji će koristiti i građanima i privredi. Odgovor na to pitanje biće jednako važan za budućnost Slovenske plaže, koliko i odluka o njenom eventualnom statusu kulturnog dobra.